Prilikom regulacije zaštite intelektualnog vlasništva na području modne industrije treba uzeti u obzir da je riječ o gospodarskom sektoru koji je obilježen brzim i specifičnim razvojem i intenzivnom dinamikom odnosa na tržištu te koji igra važnu ulogu u gospodarstvu Europske Unije. Zaštita industrijskog dizajna na europskom prostoru seže u srednji vijek, a moderno doba karakterizira koegzistencija zaštite po nacionalnom i europskom pravu. Kako bi se ostvario jedinstveni mehanizam zaštite na razini Unije, Europska je Unija Uredbom o dizajnu Zajednice uvela dualni sustav industrijskog dizajna Zajednice koji obuhvaća registrirani i neregistrirani industrijski dizajn. Upravo je neregistrirani industrijski dizajn uveden s ciljem da se odgovori na potrebe sektora koji produciraju veliki broj dizajna za proizvode koji zbog brze izmjene trendova često kratko vrijeme opstaju na tržištu i za koje zaštita bez tereta registracijskih formalnosti predstavlja prednost. Prema Uredbi, dizajn se štiti ako su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke: novost i individualni karakter. Neregistrirani dizajn štiti se za vrijeme od tri godine od kada je prvi put bio učinjen dostupnim javnosti u Zajednici, za razliku od registriranog dizajna kod kojeg zaštita može trajati do 25 godina. Zaštita koju uživa neregistrirani dizajn je besplatna, a nositelj prava stječe zaštitu samim otkrivanjem dizajna bez ikakvih formalnosti. Radi ostvarivanja prava u slučaju povrede, države članice na svojim područjima imenuju sudove za dizajn Zajednice. Procesnopravno je nositelj prava stavljen u pogodan položaj budući da se na temelju pretpostavke valjanosti dizajna njegov dizajn smatra valjanim ako pruži dokaz da su ispunjeni uvjeti koji se odnose na početak i trajanje zaštite i navede od čega se sastoji individualni karakter njegovog dizajna. Dakle, teret dokazivanja da njegov rad nije rezultat kopiranja pada na tuženika. Uredba također omogućuje kumulativnu zaštitu s drugim oblicima zaštite po europskom pravu i nacionalnim pravima. Unatoč vrlo razrađenom mehanizmu koji pruža brzu i jednostavnu zaštitu, modne se kuće i dizajneri rijetko odlučuju na registraciju dizajna i na sudsku zaštitu svojih neregistriranih dizajna. K. Raustiala i C. Sprigman smatraju da je razlog tome činjenica da zaštita dizajna nije važan element njihovog uspjeha. Navedeni autori fenomen objašnjavaju pomoću teorije paradoksa piratstva, čiji je glavni postulat da krivotvorenje i oponašanje koristi modnoj industriji jer povećava poželjnost originala i što je još važnije - ubrzava modni ciklus. Teorija primarno objašnjava kako modna industrija funkcionira u sustavu niske razine zaštite intelektualnog vlasništva (SAD), ali isto tako pomaže protumačiti zašto se modne kuće i dizajneri rijetko odlučuju zaštititi svoje dizajne čak i u Europskoj Uniji u kojoj im je pružen djelotvoran mehanizam zaštite industrijskog dizajna. Možemo zaključiti da je Europska Unija putem neregistriranog dizajna Zajednice dala u ruke dizajnera vrlo korisno i lako ostvarivo pravo, a njima je prepušteno da odluče hoće li ga i u kojoj mjeri ostvarivati.