Pravo nasljeđivanja zajamčeno je Ustavom kao jedna od temeljnih sloboda i prava građana. Pravni temelj nasljeđivanja mogu biti zakon i oporuka. Oporuka je jednostrano, izričito i osobno očitovanje oporučiteljeve volje, upravljeno na raspolaganje za slučaj njegove smrti i svatko je ovlašeten da za slučaj svoje smrti oporukom odredi sebi nasljednika. Oporuke su bile poznate već i u najstarijim zakonodavstvima i brojnim kodifikacijama, posebno u rimskom pravu gdje su se kroz razdoblja bitno mijenjali oblici i pretpostavke za njihovu valjanost, a većina elemenata zadržana je i u današnjim zakonodavstvima. Da bi oporuka bila valjana potrebno je da se kumulativno ispune materijalnopravne i formalnopravne pretpostavke određene zakonom. U ovom radu bavit ću se oblikom oporuke kao pretpostavke njezine valjanosti. Navedeni su oblici predviđeni Zakonom o nasljeđivanju : vlastoručna oporuka, pisana oporuka pred svjedocima, javna oporuka, međunarodna oporuka i usmena oporuka, kao i oblici koji su tim zakonom ukinuti (brodska i vojnička oporuka), te pretpostavke koje se moraju ispuniti za valjanost svakog od njih, primjeri oporuka i mišljenja sudske prakse o tumačenju odredaba zakona, ali i o pojednim situacijama koje zakon ne predviđa.