Svjedok, kao personalno dokazno sredstvo, je osoba protiv koje se ne vodi kazneni postupak, ali za koju je vjerojatno da ima saznanja o kaznenom djelu, počinitelju i drugim važnim činjenicama koje se utvrđuju u postupku, a koju je procesno tijelo pozvalo da pred tijelima kaznenog postupka iznese ta saznanja. Iako hrvatsko zakonodavstvo propisuje opću dužnost svjedočenja, odredbe koje se odnose na svjedoke, tako i ugrožene, nisu brojne, budući da je kazneni postupak primarno usmjeren na počinitelja. Zaštita ugroženog svjedoka i njegova osvještenost o mogućnosti i sadržajima te zaštite važna je zbog činjenice što osoba ulogu svjedoka ne preuzima svojom voljom, već temeljem toga što se, najčešće slučajno, zatekla u određenoj situaciji, a njena saznanja i opažanja te situacije mogu biti odlučujuća za daljnji tijek postupka. Ograničenja u području zaštite ugroženih svjedoka nisu posljedica nemara zakonodavca, već postoje i nužna su radi osiguravanja prava obrane, posebice zbog očuvanja načela kontradiktornosti, okrivljenikovog konfrontacijskog prava te prava na neposrednu ocjenu dokaza. Pitanje zaštite svjedoka složeno je i konfliktno, budući da je potrebno postići ravnotežu između više suprostavljenih interesa. Glavni sukob postoji između okrivljenikova prava da ispituje svjedoke optužbe te svjedokovog prava na zaštitu potpunom ili nepotpunom aninimizacijom, kojom se u većoj ili manjoj mjeri umanjuje okrivljenikovo konfrontacijsko pravo, a time i pravo na pravično suđenje. Unatoč navedenim sukobima prava, suvremeni razvoj kaznenog prava, tako i hrvatskog usmjeren je na poboljšanje položaja ugroženih svjedoka u kaznenom postupku. Iako je iskaz svjedoka dokaz u kaznenom postupku, a sukladnom tome svjedok dokazno sredstvo, suvremene tendencije usmjerene su na stvaranje svijesti i podsjećanje na činjenicu da svjedok nije puko sredstvo, objekt postupka, već osoba koja iskazivanjem pridonosi daljnjem razvoju postupka, izlažući svoje interese i sigurnost potencijalnim opasnostima te joj je kao takvoj potrebno pružiti adekvatnu zaštitu. Isto tako, normativno uređenje položaja, prava i zaštite svjedoka pozitivno utječe i na stvaranje opće svijesti o tome da kazneni postupak nije strogo usmjeren samo na počinitelja i utvrđivanje njegove krivnje, već i na ostale sudionike kaznenog postupka, pružajući im potrebnu pomoć i zaštitu.