Imajući u vidu spoznaju da među državama sukobi interesa svakodnevno nastaju i da je rješavanje istih putem sudskog sporenja iznimno zahtjevno i dugotrajno, pokušalo se raznim oblicima mirnog rješavanja sporova (posredovanje, istraga, mirenje, izravnanje, arbitraža) pronaći djelotvornije rješenje. Isprva se to odnosilo na razne trgovačke prijepore, a s vremenom su se u sklopu takvih modela pokušala rješavati i politička pitanja kao što su odnosi među susjednim državama. Premda nekad u preventivnom smislu, modeli mirnog rješavanja sporova uglavnom su korišteni u korektivne svrhe i kad bi primjena poznatih pravnih normi predstavljala opasnost za konačan uspjeh. Arbitraža kao najsloženiji oblik mirnog rješavanja sporova je također suđenje, ali dobrovoljno. Suvremena arbitraža razvija se kao odraz nezadovoljstva zastarjelim, sporim i skupim državnim postupcima. Relativna nevezanost za sustav državnog prava pruža ekspertnim arbitrima mogućnost nalaženja pravičnijih rješenja. Arbitražni postupci izraz su određene društvene solidarnosti među protivnicima u sporu, njihovih zajedničkih koncepcija o pravu i pravičnosti, uzajamne lojalnosti i u trenucima poslovnog sukoba i razjedinjenosti, spremnosti stranaka da prihvate rješenja koja nužno ne moraju predstavljati maksimalno ostvarenje njihovih zahtjeva. Stoga se arbitraža, premda ima i svojih negativnih osobina, nametnula kao vodeći oblik mirnog rješavanja međunarodnih odnosa.