Ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja su međunarodni ugovori što ih države sklapaju kako bi se izbjeglo dvostruko plaćanje poreza po istoj osnovi. Tim se ugovorima određuje pravo država ugovornica na potpuno ili djelomično oporezivanje određenih prihoda, utvrđuju se pravila za rješavanje statusa njihovih poreznih obveznika, poreznih izvora i poreznih stopa. U njima se, također, određuje i način razmjene podataka između poreznih uprava, te uvjeti za povoljniju razmjenu roba, usluga, rada i kapitala između dviju država. Osim nabrojanog, svrha im je i sprečavanje poreznih utaja i izbjegavanja plaćanja poreza, bilo da je riječ o pogrešnom obračunu transfernih cijena, ili nekom drugom vidu izbjegavanja plaćanja poreza. Ustavom Republike Hrvatske propisano je da su ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja po pravnoj snazi iznad domaćih propisa. Naime, člankom 140. određeno je da su međunarodni ugovori što su na snazi, a sklopljeni su i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni su, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj su snazi iznad zakona. Međutim, ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja ne isključuju primjenu domaćih propisa, ali ih mogu ograničiti. Nadalje, u njima se određuje i podjela prava na oporezivanje između država ugovornica. Ti se ugovori primjenjuju nakon što su ratificirani i stupili na snagu u skladu s ugovorenim odredbama, a najčešće protekom godine u kojoj su razmijenjene obavijesti o ispunjenju unutarnjih pravnih uvjeta u obje države, odnosno od 1. siječnja sljedeće godine. Iako se prilikom pregovora kao polazišna osnova koristi hrvatski model, što je izrađen u skladu s modelom Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), odredbe pojedinih ugovora mogu se razlikovati. Ugovori se mogu primjenjivati samo na rezidente država ugovornica, a rezidenti trećih država ne mogu koristiti pogodnosti iz ugovora. Republika Hrvatska primjenjuje ugovore o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sa 61-om državom, a pravila za sklapanje ugovora propisana su: 1. Zakonom o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, i to od početne inicijative do stupanja ugovora na snagu i 2. Bečkom Konvencijom o pravu međunarodnih ugovora. Kako bi se očuvala načela pravednosti u oporezivanju i ravnomjernosti u raspodjeli poreznog tereta, sve zemlje bi trebale surađivati i pomoću bilateralnih ugovora, ali i mjera u vlastitom poreznom sustavu svesti pojavu dvostrukog oporezivanja na minimum. Iako kratkoročno gledano, barem jedna država ostvaruje dodatne javne prihode od dvostrukog oporezivanja, negativne posljedice vidljive su u dugoročno manjem rastu ukupnog gospodarstva. Kako manji rast gospodarstva dovodi do manjeg iznosa koji podliježe oporezivanju, a samim time i do manjih proračunskih prihoda od poreza u budućnosti, države su zainteresirane da odgovarajućim mjerama izbjegnu dvostruko oporezivanje. Najčešće korištena mjera za sprječavanje ili ublažavanje međunarodnog pravnog dvostrukog oporezivanja jest potpisivanje bilateralnih ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, a na temelju Modela konvencije OECD-a koja predstavlja standardiziran model ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja.