Abstract | Godine 2014. Rusija je izvršila aneksiju Krima nakon počinjenih intervencija u Ukrajini. Krim je do navedenog trenutka bio dijelom Ukrajine, a upotreba sile od strane ruskih oružanih snaga rezultirala je nečime što je međunarodnim pravom izričito zabranjeno – povredom teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta određene države. Upotreba sile je, također, kao takva zabranjena pravilima međunarodnog prava, ali međunarodno pravo poznaje određene iznimke, kojima je upravo Rusija nastojala opravdati svoja postupanja u Ukrajini. Autorica je, stoga, u radu ponudila prikaz primjene relevantnih instituta međunarodnog prava na odnosne događaje u Ukrajini. Tako se rad bavi načelnom zabranom upotrebe sile u međunarodnom pravu, kao i njezinom primjenom na slučaj ruskih intervencija u Ukrajini. Osim same zabrane upotrebe sile, radom su prikazane i iznimke od odnosne zabrane – pravo na samoobranu te intervencija po pozivu, kao i njihova primjena na konkretan slučaj. Nadalje, kako je potpora narodu u ostvarenju prava na samoodređenje, uz prethodna dva, također jedan od argumenata Rusije kojim nastoji opravdati svoja postupanja, radom je, prvo s teorijske strane, a potom i primjenom na situaciju na Krimu, izložen pojam prava naroda na samoodređenje, kao i argument potpore u njegovu ostvarenju koji ipak nije sasvim priznat od strane međunarodnog prava, kao prva dva argumenta. Osim toga, kako je riječ o događaju koji je rezultirao ruskom aneksijom područja Ukrajine, autorica je u radu obradila i pravila međunarodnog prava o dopuštenom, odnosno nedopuštenom stjecanju područja – a sve to s ciljem dobivanja odgovora na pitanje je li Rusija povrijedila međunarodno pravo svojim intervencijama i može li odnosne intervencije opravdati iznimkama od zabrane upotrebe sile, koje su međunarodnom pravu ipak u određenim slučajevima poznate. |