Osobe s invaliditetom su osobe s dugotrajnim tjelesnim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima, koja u međudjelovanju s različitim preprekama, nastalih u društvu i okolišu, mogu onemogućiti njihovo potpuno i učinkovito društveno sudjelovanje na ravnopravnoj osnovi s drugima. U suzbijanju spomenutih prepreka važna je uloga pripala i socijalnim radnicima koji, još od najranijih začetaka profesije socijalnog rada, rade u skladu i za dobrobit osoba s invaliditetom. Brojni faktori obećavaju uspjeh u radu s osobama s invaliditetom, a jedan od njih uključuje i stjecanje komunikacijskih vještina koje su u skladu s korisnikovim preferencijama. Prvi komunikacijski procesi u socijalnom radu, u kojima do izražaja dolaze spomenute vještine, najčešće se odvijaju u intervjuu kojega karakterizira interakcija i interpersonalni odnos. Interakciju i interpersonalni odnos s osobama s invaliditetom moguće je ostvariti poznavanjem specifičnosti komuniciranja i prilagodbom istima. Tako će, ovisno o vrsti korisnikova oštećenja, katkad biti potrebno usmjeravanje na prostornu prilagodbu kako bi intervju tekao što kvalitetnije, no ponekad prilagodba takve naravi neće biti prioritetna. Naime, u intervju s korisnicima s određenim vrstama oštećenja nerijetko će biti od posebne važnosti poštivanje dostojanstva osobe i ne osuđivanje iracionalnih ideja, korištenje jasnih jezičnih struktura i lako razumljivih riječi, upotreba asistivne tehnologije, pomoć od strane prevoditelja i intervenora te strpljenje. Ovaj rad donosi pregled navedenih, ali i brojnih drugih, specifičnosti komunikacije u intervjuu u socijalnom radu s osobama s invaliditetom, no dobro je istaknuti kako su individualan pristup, fleksibilnost i autentičnost neke od varijabli koje mogu imati znatan utjecaj na kvalitetu komunikacijskog procesa, neovisno o vrsti oštećenja.