| Abstract | Tursko (Otomansko, Osmansko) carstvo bilo je velika srednjovjekovna država osnovana 1299. godine, koja se na vrhuncu svog uspona protezala teritorijem današnje Turske, jugozapadne Azije, sjeverne Afrike i jugoistočne Europe. Postojalo je i razvijalo se u razdoblju od 14. do 20. stoljeća, a u 16. i 17. stoljeću bilo je čak jedna od najjačih političkih sila na svijetu. Naseljavanje Turaka (Seldžuka) u istočna područja Anatolije započelo je u 10. stoljeću. Između više manjih nezavisnih država (emirata) u Anatoliji najbrže se uzdigao gazi emirat, na čelu s Osmanom I., koji je vrlo brzo postao veliko Osmansko carstvo prošireno sve do Bizanta. Osmanska se država širila osvajačkim ratovima: već je Osman I. osvojio velik dio Male Azije, nakon čega je slijedilo širenje države prema Europi. U pogledu svog unutarnjeg uređenja Osmansko carstvo bilo je nasljedna feudalna monarhija, na čelu sa sultanom. Taj je institut uveo Osmanov sin Orhan. Carstvom na vrhuncu njegove moći upravljao je sultan Sulejman II. Veličanstveni. Imperij se temeljio na timarskom sustavu. Timari su bili zemljišni posjedi koje je sultan dodjeljivao na uživanje vojnim službenicima, kao plaću. Upravo se zahvaljujući timarskom sustavu mogla održavati velika carska vojska pomoću koje su sultani vodili osvjačke ratove. Uz sultana državom je upravljala vlada – tzv. Porta, sastavljena od vezira. Inače, tursko se društvo dijelilo na feudalce (spahije), janjičare (elitne vojnike) i potčinjeno stanovništvo – raju. Raja je obrađivala spahijske posjede – spahiluke i plaćala brojne dadžbine spahijama i sultanu. Najznačajnija dadžbina bila je harač. U administrativnom pogledu Osmansko se carstvo dijelilo na beglerbegluke – pašaluke, sandžake i nahije. Zakonodavstvo u Carstvu činili su sultanovi zakoni – kanuni, te islamski zakoni – šerijat. Suci su se nazivali kadije. Do slabljenja Osmanskog carstva došlo je krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Država je počela trpjeti teritorijalne gubitke; gospodarstvo je počivalo na zaostaloj naturalnoj privredi, nezadovoljstvo stanovništva bivalo je sve veće zbog povlastica isključivo islamskom stanovništvu; vladala je imovinska nesigurnost, te izražena samovolja pripadnika privilegiranih slojeva društva. U posljednjem stoljeću postojanja u Carstvu su provođene određene reforme kojima su se stare institucije zamjenjivale novima, preuzetim sa Zapada. Međutim, društveni je razvoj u Carstvu znatno zaostajao za onim u zapadnim europskim zemljama, u kojima se već uvelike razvijao kapitalizam. Proces pada Osmanskog carstva završen je u 19. stoljeću. |
| Abstract (english) | The Ottoman Empire was a huge state in the Middle Ages founded in 1299. The Empire at its peak included the territory of Turkey, southwest Asia, North Africa and southeast Europe. It existed and developed between the 14th and 20th century and in the 16th and 17th century it was one of the strongest political powers in the world. The population of Seljuks in the eastern part of Anatolia started in the 10th century. Among the smaller independent countries (emirates) in Anatolia the gazi emirate with Osman I was the one which had the fastest development and soon it became the big Osman Empire extended as far as the Byzantine Empire. The Empire was based on the timar system. The timar was a land granted by the Sultan to the individuals in compensation for their services, as a wage. The timar system enabled the existence of the huge army of the empire which played a big role in conquering new territories. The stated was ruled not only by the Sultan but also by the government called Porta that consisted of viziers. Besides, the ottoman society was divided on feudals (sipahis), janissaries (elite army) and other lower class people called rayah. The rayah cultivated the land of sipahis or spahis and paid lots of taxes and other duties both to them and to the Sultan. The most important duty was the haraç. Concerning the administration the Ottoman empire was divided to the beylerbeyliks – pashaliks, sanjaks and nahias also nahiyes. The legislation in the Empire consisted of the Sultan's laws – Kanuns, and the Islamic laws called – Shariah. The judges were called kadis. The decline of the Ottoman Empire started by the end of the 18th and the beginning of the 19th century. The state started losing territories, the economy was based on an old conservative land holding and agriculture, the people were unhappy because of the benefits the Islamic population enjoyed, the government was insecure concerning its property and the self-will of the privileged class of the society. In the last century of its existence reforms took place in the Empire in order to replace old institutions with new ones, taken from the West. However, the development was far behind the western European countries where the process of capitalism was greatly in progress. The process of the fall of the Ottoman Empire ended in the 19th century. |
