Analizirajući iz povijesne perspektive Republika Hrvatska te Bosna i Hercegovina imaju dugu tradiciju „nadzornika stečajne mase“. Stoga, iz povijesne perspektive, takav institut nije terra incognita u njihovim zakonodavstvima. Proučavanjem položaja stečajnog upravitelja u pozitivnom pravu navedenih zemalja dolazimo do zaključka kako u oba zakonodavna uređenja upravitelj ima na sličan način reguliran položaj. On otvaranjem stečajnog postupka (tzv. pravilo nultog sata) postaje zastupnik stečajnog dužnika i tijelo stečajnog postupka. U funkciji ovog tijela stečajnog postupka objedinjene su, s jedne strane, ovlasti izvansudskog tijela stečajnog postupka i, s druge strane, zakonskog zastupnika dužnika i upravitelja imovine stečajnog dužnika koji imovinom upravlja u ime i za račun vjerovnika. On predstavlja središnje operativno tijelo stečajnog postupka koji ima ulogu „nadzornika“ kojem sud i vjerovnici povjeravaju zadatak skrbi o stečajnoj masi dužnika. Stoga su i naša nastojanja u ovom radu usmjerena u pravcu analize hrvatskih rješenja u pogledu izbora, imenovanja i razrješenja stečajnog upravitelja, a sve radi usporedbe i mogućih prijedloga de lege ferenda za bosansko-hercegovačkog zakonodavca jer su u tijeku sveobuhvatne reforme propisa uvjetovane prije svega postupkom usklađivanja bosansko-hercegovačkih propisa s propisima EU (temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju). Smatramo bitnim istaknuti kako prostor koji ovdje imamo, ne dopušta detaljnu raščlambu nov(ij)e hrvatske insolvencijske regulative, pa smo prinuđeni ograničiti se isključivo, po mišljenju autora, samo na aspekte koje smatramo ključnim za potencijalnu funkcionalizaciju stečajno- upraviteljske pozicije.