U radu se obrađuje pitanje građanskopravne odgovornosti revizora za obavljenu reviziju financijskih izvješća (dioničkog) društva. Nakon pregleda relevantnih nacionalnih propisa nekih država članica Europske unije suprotstavljaju se rješenja o određenim pitanjima posebice tko je ovlašten podnijeti tužbu protiv revizora (da li samo društvo koje je naručitelj revizije ili i treće osobe), zatim, koje se povrede počinjene od strane revizora smatraju štetnim radnjama koje dovode do njegove odgovornosti za štetu, postoji li mogućnost ograničenja odgovornosti te postoji li obvezatno osiguranje od odgovornosti. Nakon što se utvrđuje postojanje bitnih i značajnih razlika u pogledu mnogih pitanja odgovornosti revizora te konstatira nedostatak harmonizacije propisa europskog prava, prelazi sa na analizu financijsko-računovodstvenog skandala Enrona, koji je označio prekretnicu u reguliranju odgovornosti revizora u pravu SAD-a te inducirao promjene u europskom pravu najavom prijedloga novih smjernica i drugih mjera s ciljem povećanja zaštite ulagatelja odnosno povećanja pouzdanja u kvalitetu financijske revizije. U posljednjem dijelu rada analiziraju se hrvatski propisi o revizorskoj struci i o odgovornosti revizora u svjetlu trendova u europskom i komparativnom pravu. Predlaže se da se novim zakonom hrvatsko pravo uskladi s europskim na način da se ustroji registar revizora i revizorskih tvrtki. Također se predlaže sustavnije određivanje smetnji za imenovanje revizora - boljim redigiranjem postojećih smetnji kao i unošenjem novih. Također se ukazuje na to koje je propise budućeg zakona o reviziji potrebno uskladiti i sa izmjenjenim ZTD-om. Naposljetku se pledira za dosljedno uređenje pitanja odgovornosti revizora prema trećim osobama, za povećanje iznosa ograničene odgovornosti revizora te za jasno propisivanje situacija u kojima se gubi pravo na ograničenje odgovornosti.