Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Europska konvencija), kao ratificirani međunarodni sporazum u sebi sadrži karakter samoizvršivosti te se temelji na načelima monističkog pravnog shvaćanja odnosa međunarodnog i tuzemnog prava. Štoviše, Europska konvencija predstavlja začetak razvoja zajedničkog pravnog sustava država-ugovarateljica, kojem nacionalni zakoni moraju biti podređeni. Stoga pri primjeni i tumačenju Europske konvencije mora se voditi računa o sudskoj praksi na europskoj razini, budući da Europski sud za ljudska prava (dalje: Sud za ljudska prava) tumači nacionalne propise. U navedenom kontekstu i pojam „suda“ koji je naveden u čl. 6., st. 1., Europske konvencije ne treba nužno shvatiti kao da označava sud „u klasičnom smislu“ riječi, koji je integriran u standardni sudski aparat određene zemlje već geneza pojma sud potvrđuje tezu kako je Europska konvencija živući instrument, odnosno da se praksa Europskog suda za ljudska prava vezana uz čl. 6. i pojam suda konstantno razvija te da danas obuhvaća još uvijek rastući dijapazon sudskih te, nama bitnih, izvansudskih postupaka. S druge strane, sadržina (izvansudske) bilježnike službe odnosi se na uređenje imovinskih odnosa, a institut proizlazi iz građansko-pravne materije. Stoga, bilježnički postupak ima pomoćnu i zaštitničku ulogu u odnosima u koje stupaju fizičke i pravne osobe, a koji su usmjereni na uspostavljanje, izmjenu ili prestanak građanskih prava i obveza. Cilj je rada ukazati da u skladu s latinskim „notarijatom“, koji je karakterističan za hrvatsko ustrojstvo javnobilježničke službe, pojam „javnog bilježnika“ potpada pod koncept „suda“ koji je definiran praksom Suda za ljudska prava.