Od početka europskih integracija, prekogranična mobilnost trgovačkih društava nailazila je na brojne prepreke uzrokovane razlikama u materijalnim i kolizijskim pravnim pravilima država članica EU-a, čime je ostvarivanje slobode poslovnog nastana bilo jedno od najkontroverznijih pitanja europskog prava društava. S tim u vezi, posebno se naglašavala problematika primjene teorije osnivanja i teorije stvarnog sjedišta, kao dva oprečna pristupa država članica u određivanju osobnog statuta društva i njegova mjerodavnog prava. Prekograničan prijenos sjedišta društva iz jedne države članice u drugu, dovodio je do prestanka postojanja društva u državi članici osnivanja te potrebe njegova ponovnog osnivanja u državi članici odredišta. Bez obzira na sudsku praksu i tumačenja Europskog suda u predmetima prekograničnog prijenosa stvarnog sjedišta, nedostatak sekundarnih izvora prava EU-a o prekograničnom prijenosu registriranog sjedišta društva dugi je niz godina predstavljao glavni čimbenik ograničavanja slobode poslovnog nastana. Kako bi se prevladali ovi problemi, europski zakonodavac prepoznao je potrebu za sveobuhvatnim zakonodavnim rješenjem, koje bi omogućilo nesmetan prekogranični prijenos registriranog sjedišta trgovačkog društva. 2019. godine na snagu je stupila Direktiva (EU) 2019/2121 kojom je omogućeno prekogranično preoblikovanje trgovačkih društava, pri čemu društvo mora prenijeti barem registrirano sjedište iz države članice osnivanja u drugu državu članicu, bez potrebe provođenja financijski iscrpnog postupka likvidacije i ponovnog osnivanja društva u državi članici odredišta.