| Abstract (croatian) | Povijest europskih odnosa bogata je procesima koje određuju pojave integracija, dezintegracija, teritorijalnih podjela, oružanih sukoba itd., uzrokovanih političkim, ideološkim, vjerskim i drugim razlozima. Iskustvo s prostora bivše Jugoslavije u devedesetim godinama XX. stoljeća svakako pokazuje vrlo osobit primjer dezintegracije jedne složene države. Autori rada ukazuju na osnovna dezintegracijska kretanja u raspadu Jugoslavije, obrazlažući ih s međunarodnopravnog motrišta, iz perspektive znanosti o državi kao dominantnom subjektu međunarodnog prava, njezinog konstituiranja i međunarodnog priznanja. Budući da su glavni vanjskopolitički ciljevi bivših jugoslavenskih republika nakon stjecanja neovisnosti usmjereni ponovnom integriranju u Europsku uniju (neke i u NATO-savez), budućnost dijela jugoistočnoeuropskog prostora bit će ponovno označena njihovom integracijom. Iako se to može činiti ironičnim, autori primjećuju i naglašavaju kako se radi ne samo o radikalno drukčijem obliku integracije (u odnosu na totalitarni režim jugoslavenske države, s obilježjima planske privrede, bitne suspenzije temeljnih ljudskih prava i demokratskih standarda), već, ipak, o bitno drukčijoj percepciji određenja države u novom integracijskom okviru. Za razliku od države, shvaćene tek u formalno-pravnom smislu državnosti, bez mnogih faktičkih odrednica državnosti u bivšoj jugoslavenskoj državi, novo shvaćanje državnosti, unatoč njezinu liberalističkom poimanju, ipak afirmira državu kao temeljnog subjekta suvremene međunarodne zajednice. |
| Abstract (english) | The history of European relations contains many processes which have determined the phenomenon of integration, disintegration, and territorial separation, armed conflicts etc caused by political, ideological, religious and other reasons. Experience from the territory of the former Yugoslavia in the nineties of the twentieth century certainly has shown a very specific example of the disintegration of a complex country. In this paper, the authors mention the basic disintegration movements in the falling apart of Yugoslavia. They explain them from an international point of view, from a scientific perspective of the state as the dominant subject of international law with its formation and international recognition. Given that the main foreign political aims of the former Yugoslav republics, after gaining independence, were directed at again integrating into the Europe Union (some also at NATO alliance), the future part of the Southern Eastern European territory was again to be marked by their integration. Even though it may seem ironic, the authors note and emphasise that it is not only about a radically different form of integration (compared to the totalitarian regime of the Yugoslav state with planned economic characteristics, significant suspensions of fundamental human rights and democratic standards), but it is about a significantly different perception of the determination of the state within a new integrational framework. Unlike the state in the former Yugoslavia which had few factual determinants of statehood and was only just understood in the formal legal sense of statehood, new understandings of statehood have emerged. These, despite statehood’s liberal concept, have nevertheless affirmed the state as the fundamental subject of the contemporary international community. |
