U radu se propituje teorijska koherentnost i praktična svrhovitost zakonske odredbe o sastojcima krivnje. S tim ciljem, autor se uvodno osvrće na različite načine sistematizacije pojma kaznenog djela te ukratko izlaže promjene u razumijevanju neprava i krivnje tijekom klasičnog, neoklasičnog i fi nalističkog učenja o kaznenom djelu. Potom analizira genezu, teorijski smisao i praktično značenje materijalnog (teleološkog) modela razlikovanja neprava i krivnje, čiju potpunu implementaciju u hrvatskom kaznenom pravu priječi upravo odredba o sastojcima krivnje. Materijalni model razlikovanja neprava i krivnje promatra kroz prizmu razlikovanja opravdanja i ekskulpacije kao pravnoetičkog postulata, da bi zatim upozorio na praktične prednosti tog modela, prvenstveno iz perspektive dualističkog sustava kaznenopravnih sankcija. U završnom dijelu rada autor se kritički osvrće na proturječnosti koje se u hrvatskom kaznenom pravu pojavljuju kao posljedica neuravnoteženog odnosa između dualističkog sustava sankcija i formalističkog modela kaznenog djela, koji namjeru i dalje smatra sastojkom krivnje. Pritom analizira dvije alternative postojećem zakonskom uređenju: prelazak na monistički sustav sankcija te brisanje odredbe o sastojcima krivnje. Potonju alternativu autor smatra realnijom i nomotehnički provedljivijom.