Zbog snažne konkurencije i svakodnevnih poslovnih izazova trgovačko društvo se prema svojim radnicima treba odnositi kao prema najvažnijem resursu koji će doprinijeti ostvarenju njihovih interesa i ciljeva. Politika ljudskih potencijala se prvenstveno povezuje sa produktivnošću radnika i poslovnih procesima. Poslodavci selektiraju raspoloživu radnu snagu na tržištu rada na način da procjenjuju njihovu motivaciju i želju za daljnjim razvojem i napredovanjem ili pak samo popunjavaju upražnjena radna mjesta, kao što su zamjene za bolovanja, odlazak radnika u mirovinu ili nešto drugo. Ljudski potencijali označavaju potencijal kojeg radnici posjeduju odnosno imaju, a kojeg društvo, kao organizacija koja za primaran cilj ima ostvarivanje što većeg profita i ostvarivanja uspješnosti mora prepoznati i razviti. Ovaj rad ima za cilj skrenuti pozornost kako veći dio poslodavaca u Republici Hrvatskoj nema razvijenu sluţbu ljudskih potencijala, već sve aktivnosti vezane za radnike rješava "ad hoc". Najprije se pristupilo teorijskoj obradi tematike ljudskih potencijala, definiranju samoga, pojma, zatim objašnjenju mogućnosti koje su poslodavcima dostupne kako bi prije svega našli, a nakon toga i zadrţali radnika koji im treba. Nakon toga provedena je internet anketa kojom se htjelo pokazati da poslodavci u Republici Hrvatskoj ne posvećuju paţnju u dovoljnoj mjeri vezanu za obraĎenu tematiku.