Tehnike augmentacije kosti alveolarnog grebena izvode se u svrhu nadoknade izgubljenog volumena koštanog tkiva uslijed njegove fiziološke i patološke resorpcije ili traume. Nadomještanje izgubljenog tkiva bilo koje vrste od presudne je važnosti kako bi se pacijentu vratila izgubljena funkcija i estetika. Često, bez kirurškog postupka augmentacije kosti, pacijentu nije moguće omogućiti implantološku terapiju i nadoknaditi izgubljenu žvačnu jedinicu. Postoji više kirurških tehnika koje se izvode u svakodnevnoj praksi kako bi se nadoknadio volumen izgubljenog koštanog tkiva, a izbor ovisi o anatomiji, morfologiji i lokalizaciji koštanog defekta, tipu planiranog protetskog rada, ali i o preferencijama operatera i pacijenta. Augmentacija se provodi autogenim, alogenim, ksenogenim i aloplastičnim materijalima. Svojstva koja im omogućuju potencijal za stvaranje novog koštanog tkiva su osteogeneza, osteoindukcija i osteokondukcija. Poželjno je da materijal ima sva navedena svojstva kako bi što uspješnije nadoknadio izgubljeno tkivo i omogućio formiranje zadovoljavajućeg koštanog ležišta dentalnog implantata. Svi do sada primjenjivani materijali pokazali su svoje prednosti, ali i mane zbog kojih se nastavlja potraga za onim idealnim. U zadnje vrijeme došlo je do razvoja tehnika koje koriste tvrda zubna tkiva kao materijale za augmentaciju koštanog tkiva. Njihova se primjena temelji na spoznaji da su zubna tkiva, a posebno dentin, sastava sličnog alveolarnoj kosti. Ove tehnike koriste dentin u usitnjenom obliku ili kao blok, a razvija se i upotreba korijena zuba. Tehnike augmentacije pomoću korijena zuba potpuna su novost i potrebno je provesti još daljnjih istraživanja, ali rezultati dosadašnjih istraživanja idu u prilog uspješnosti ove vrste terapije te njezinu daljnjem razvoju.