Standardna i najčešća terapija potpune bezubosti izrada je potpunih proteza. Predstavlja složen biomehanički problem ovisan o anatomsko-morfološkim osobitostima ležišta, fiziološkom i psihološkom stanju pacijenta, fizičkom i mentalnom kapacitetu, odnosno volji i motivu pacijenta za prihvaćanje proteze. Gubitak zuba uzrokuje niz promjena, između ostalog dovodi i do resorpcije alveolarnoga grebena, koju povezujemo s raznim lokalnim i sustavnim čimbenicima kao što su starost i spol pacijenta, razna patološka stanja kao i hormonska neuravnoteženost i tako dalje. Koliko će se kost nakon gubitka zuba resorbirati ovisi o kvaliteti, veličini i obliku grebena, hvatištu mišića te ne iznosi jednako na svim dijelovima kosti. Resorpciju bezuboga alveolarnoga grebena povezujemo i s nošenjem mobilno-protetskih nadomjestaka. Veća je u nositelja potpune proteze s potpunim gingivalnim opterećenjem u odnosu na djelomične s dento-gingivnim opterećenjem, pogotovo u slučajevima neodgovarajućih totalnih proteza i nezadovoljavajuće oralne higijene. Rehabilitacija bezubog pacijenta s opsežnom resorpcijom alveolarnog grebena je otežana i protetski je izazov. Zbog nepostojanja dovoljne potpore preostalog koštanog tkiva onemogućeno je pravilno funkcioniranje klasičnih potpunih proteza pa se one u takvim slučajevima retiniraju implantatima koji smanjuju rotacijske kretnje i poboljšavaju žvačnu funkciju. Nemogućnost ugradnje standardnih implantata na izbor ostavlja jedino mini dentalne implantate (MDI) koji zahtijevaju debljinu kosti u vestibulo-oralnom smjeru od samo 3 mm, uz odgovarajuću visinu i kvalitetu kosti. U takvim slučajevima, MDI zbog svog uskoga promjera igraju ključnu ulogu; osiguravaju bolju retenciju i podupiranje proteza u odnosu na konvencionalne proteze, a ujedno i smanjuju daljnju resorpciju rezidualnih alveolarnih grebena.