Tijekom zadnjih 20 godina dentalni implantati postali su najčešće korištena metoda u svrhu nadoknade jednog zuba ili cijelog zubnog luka. Visoka stopa preživljavanja dovela ih je do široke kliničke primjene. Indikacije za postavljanje implantata su se tokom godina uvelike proširile zahvaljujući novim tehnikama i raznim kirurškim pristupima. Unatoč visokoj stopi preživljavanja postoje i komplikacije, kao što su periimplantatni mukozitis i periimplantitis. Kao parodontalne bolesti, periimplantatni mukozitis i periimplantitis su upalne bolesti uzrokovane infekcijom, koja u krajnjnem slučaju dovodi do gubitka potporne kosti oko implantata. Periimplantatni mukozitis je definiran kao upala mekih tkiva, dok je periimplantitis definiran kao gubitak i mekih i tvrdih tkiva, kosti. Održavanje stabilnosti ovih upalnih bolesti kliničarima je od velike važnosti za dugoročne rezultate u implatološkoj terapiji. Trenutno, uz limitirane znanstvene dokaze u terapiji periimplantatnih bolesti, i dalje se koristi pristup kao u terapiji parodontoloških bolesti, kontrola infekcije i korekcija protetskih dijelova, kako bi se uspostavila pravilna higijena, te uklanjanje plaka i kamenca, kao i biofilma. Kirurškim pristupom, resektivnom ili regenerativnom terapijom pristupa se ovisno o obliku defekta, kako bi se implantati zahvaćeni periimplantatnim bolestima pokušali spasiti. U novije vrijeme primjena lasera je sve češća, posebno diodnih lasera koji se koriste za fotodinamsku terapiju i dezinfekciju površine implantata. Za kliničare koji žele izbjeći periimplantatne bolesti, dijagnostika parodontološkom sondom te radiološka dijagnostika su prva i najbitnija stavka za ranu intervenciju protiv daljnje progresije ovih bolesti.