Mnoga psihološka istraživanjima zaključuju kako neverbalna komunikacija odnosno govor tijela, mimika lica, gestikulacija rukama i drugi načini, čini preko 65% ukupne komunikacije. Prema postavkama verbotonalne metode značenje onoga što je izrečeno prenosi se samo dijelom putem leksičkih sredstava izražavanja (10% je informativno zahvaljujući samim riječima), a čak 90% naše govorne komunikacije dobiva jasno značenje i razumljivost na temelju neleksičkih sredstava izražavanja, odnosno “vrednota govornog jezika“ (Guberina, 2010). Većina osoba s afazijom ima očuvana neleksička sredstva izražavanja unatoč narušenom jezičnom izražavanju i/ili razumijevanju zato što su pokretljivost tijela i percepcija prostora primitivniji mehanizmi te time i otporniji na ozljedu i podložniji oporavku (Guberina i Asp, 1981). Mnoga istraživanja pokazala su učinkovitost uporabe neverbalne komunikacije kod osoba s afazijom i u prizivanju riječi i komunikaciji općenito (Feyereisen, 2006), ali isto tako postoje i slučajevi kada njihovu uporabu treba terapijski poticati kao što su osobe sa semantičkim teškoćama, težim oblicima afazije i apraksijom (Cocks i sur., 2018). U radu će se prikazati vrste neverbalne komunikacije, neuralna podloga povezanosti verbalne i neverbalne komunikacije te hipoteze koje objašnjavaju kompenzacijsku, nadopunjujuću i facilitairajuću ulogu gestikulacije u komunikaciji osoba s afazijom (kao što su MAM - Mutually Adaptive Modalities hypothesis, de Ruiter, 2006 ; Lexical Retrieval Hypothesis, Krauss i sur., 2000). Prikazom video isječaka logopedske terapije osoba s afazijom objasnit će pozitivna uloga neverbalne komunikacije i njena učinkovitost u prizivanju riječi i upotpunjavanju sadržaja prenesene poruke, kao i slučajevima u kojima je učinkovitost uporabe pokreta tijela i gestikulacije u svrhu komunikacije smanjena. Geste ili neverbalna komunikacija općenito, jedan je od primjerenih načina prijenosa poruke kod osoba s afazijom, a njena uporaba u logopedskoj terapiji čini rehabilitaciju osoba s afazijom učinkovitijom i bržom. S obzirom na to da osobe s afazijom često imaju potrebu za alternativnim komunikacijskim sredstvom, bez obzira radi li se o potpunoj leksičkoj zamijeni ili o podršci koja prati i potiče izrečeno, upotreba neverbalne komunikacije bi trebala biti jedan od uobičajenih postupaka tijekom logopedske terapije osoba s afazijom.