Cilj istraživanja. Cilj istraživanja ovoga rada je ispitivanje značajnosti perinatalnih čimbenika rizika za razvoj neurološkog oštećenja preterminskog novorođenčeta, te ispitivanje međusobnih uzročno-posljedičnih odnosa između gestacijske dobi, promjena na posteljici, oštećenja bijele supstancije i neurološkog poremećaja u prematurusa. Ispitanici i metode. Ispitivanje je učinjeno na skupini od 60 preterminske novorođenčadi gestacijske dobi kraće od 34 tjedna. Preživjela djeca su, temeljem rezultata psihometrijskog ispitivanja i neurološkog statusa u dobi od dvije godine, podijeljena u dvije skupine, jednu s urednim razvojem te drugu sa subnormalnim ili patološkim razvojem. Statističkom obradom testirana je značajnost pojedinih rizičnih čimbenika u prognozi kasnijeg neurološkog razvoja. Mozgovi umrle novorođenčadi analizirani su imunohistokemisjkom metodom GFAP bojenja s ciljem detekcije reaktivnih astrocita kao prvih staničnih elemenata odgovora na hipoksijskoishemijsku leziju. Rezultati. 29% preživjele novorođenčadi ima neadekvatan psihomotorički razvoj u dobi od dvije godine. Taj postotak, koji je nešto niži nego u referentnoj literaturi, uvjetovan je vjerojatno visokim mortalitetom preterminske novorođenčadi koji na našem uzorku iznosi 20%. U sve umrle novorođenčadi nađeni su patomorfološki elementi moždanog oštećenja. Patološke promjene na posteljici pokazale su se izrazito značajnim faktorom rizika za razvoj neurološkog poremećaja (OR 6.0), poglavito ako se radi o difuznim upalnim promjenama posteljice (OR 13.9). Dinamika porođaja nije se pokazala značajnim faktorom rizika za razvoj moždanog oštećenja, kao ni postnatalni elementi kardiorespiratorne problematike. Apnoičke atake u neonatalna doba značajan su faktor rizika za razvoj kasnijeg psihomotoričkog poremećaja(4.55, p<0.05), što potvrđuje njihovu ulogu u multifaktorijalnoj patogenezi moždanog oštećenja. Patološki neurosonografski nalaz u prvom postnatalnom tjednu pokazao se kao dobar prediktor kasnije neurološke problematike (OR 9.64), poglavito kada se radi o periventrikularnoj leukomalaciji, a patološki nalaz u 4.postnatalnom tjednu je izvrstan prediktor kasnijeg neurološkog oštećenja (22.85,p<0.001). Zaključak. Važnost prenatalnih čimebenika rizika za razvoj moždanog oštećenja izražena je i u preterminske novorođenčadi. Promjene na posteljici često započinju kompleksni kaskadni razvoj hipoksijsko-ishemijske moždane lezije na koji kasnije utječu i postnatalne kliničke komplikacije. Neurosonografija predstavlja "prozor'' kroz koji možemo detektirati jednu od razvojnih faza perinatalnog moždanog oštećenja.