U radu se nastoji istražiti temeljne pretpostavke funkcioniranja i prepoznatljivosti pogranične književnosti oblikovane u kontekstu dodira dviju povijesno suprotstavljenih civilizacija i kultura: Istoka i Zapada. Polazište istraživanja je analiza samoga pojma granice, materijalnih i mentalnih implikacija koje on podrazumijeva, formulirajući na taj način određeni obrazac sociokulturnog ponašanja u području determiniranom njegovim utjecajem. Odnos svjetskih imperijalnih velesila i njihovih kolonija, kao predmet proučavanja postkolonijalnih teoretičara, premješten je unutar granica Europe, na razmeđu njezina Istoka i Zapada. Dominacijske prakse imperijalnih zemalja, obilježene nametanjem administrativno-političke uprave u koloniziranim područjima, njihovom ekonomskom eksploatacijom, kulturalnom asimilacijom i tendencijama promoviranja orijentalističkih projekcija kulturalne nejednakosti, moguće je otkriti u hrvatskom pograničnom prostoru. Hrvatski pogranični prostor, relevantan za istraživanje odnosa hegemonijskim praksama oblikovanih i potvrđenih nadređenih i podređenih kultura te kulturalnih središta i margina, odnosi se na područje obilježene neposrednim i bliskim dodirima sa susjednom, zapadnom civilizacijom. Povijesna granica Hrvatske i Italije, zemalja smještenih u kontekst kulturoloških opreka, otkriva se kao prostor čiji se identitet rastvara u mnogostrukostima sociokulturnih različitosti, obilježenih nastojanjem pronalaženja obrasca suživota koji će te razlike uvažavati i tolerirati. Pogranična književnost, iz postkolonijalne perspektive, postaje mjestom koje odražava i problematizira utjecaj hegemonijskih praksi na formiranje identiteta granice, u rasponu od potenciranja nepomirljivosti dviju kulturoloških orijentacija i žestoke osude imperijalnih tendencija, do preispitivanja mogućnosti i potrebe suživota različitosti, što granicu čini prostorom sukoba podjednako kao i preklapanja kultura. Kroz navedene se refleksije sociokulturnih praksi književnost granice razvija kao konstrukt koji izmiče jednoznačnom definiranju i otkriva kroz slojeve ideoloških naslaga i predrasuda, postajući prepoznatljiva u širokoj panorami različitih pristupa, analiza i projekcija. Pogranični diskurs, nadrastajući uske okvire regionalnosti koje mu pridaju oznake lokalnog fenomena, nadaje se analizi kao intertekstualno polje otvoreno upisivanju znakova tekstualnih i izvantekstualnih praksi različitih kulturoloških predznaka. Opirući se ukalupljivanju u isključivosti predodžbi središta i margine, realizacijom u prostoru između navedenih krajnosti (preuzimajući na sebe posredničku ulogu), ovaj diskurs otvara prostor preispitivanju pozicija autora, čitatelja i teksta izvan uloga u koje ih stavljaju tradicionalne teorijske analize usredotočene na ideološku potku odnosa kultura Istoka i Zapada. U okvirima postkolonijalnog teorijskog interesa ideologija i dalje ostaje nužnim faktorom oblikovanja diskursa granice, izmičući međutim zamkama jednoznačnosti i tendencioznosti u prikazu kulturoloških praksi pograničnog područja. Elementi značenja teksta zadobivaju pritom različite interpretacije, ovisno o „pogledu izvana" ili „pogledu iznutra", pri čemu se prvi odnosi se na orijentalističke projekcije promovirane iz zapadnog kulturnog kruga, dok se drugi realizira pod utjecajem, a zatim i naspram, dominantnoga glasa Zapada. Stalno premještanje pogleda, uz svijest o potrebi odustajanja od pokušaja formiranja čvrste pozicije s koje bi bilo moguće jednoznačno iščitavati značenje pograničnog diskursa, dozvoljava analizu identiteta granice mimo ograničenja jedne perspektive, svjetonazora ili ideologije. Iz vizure diskursa granice kao presjecišta raznolikih/suprotstavljenih kulturalnih, političkih i ideoloških praksi, koja se nužno suprotstavlja perspektivi barijere/mjesta kolizije, razvija se i novo promišljanje odnosa književnosti granice spram zapadnoga književnog kanona. Analiza utjecaja zapadnoga kanona na književno oblikovanje marginalnog diskursa upotpunjuje se preispitivanjem pojmova „velike" i „male" književnosti, pri ćemu se u pitanje dovodi stvarna utemeljenost ovakve podjele i njezina sprega s izvantekstualnim hegemonijskim praksama. Književni primjeri analizirani u radu, uz pretpostavke dominantnog utjecaja kanonske književnosti Zapada, potvrđuju i hipotezu o pograničnoj književnosti kao formaciji koja se odupire asimilacijskim težnjama koje su imanentne kolonijalnom diskursu i oblikuje uz stalno prisutnu svijest o vlastitu subaltemom glasu. Intertekstualnost, jezična identifikacija, moment nacionalnog samopoimanja te utjecaj diskursa moći (iz kojega proizlaze podjele na nadređene i podređene kulture, kanonska i subalterno), ključni su momenti na kojima se zasniva analiza diskursa granice provedena u radu. S ciljem dijakronijskog prikaza oblikovanja pograničnog književnog diskursa analizirana su djela četvorice pisaca (Danuncijada Viktora Cara Emina, Isušena kaljuža Janka Kamova, čakavska poezija i novela Lenjin u Africi Drage Ivaniševića te Vježbanje života Nedjeljka Fabrija). Raznorodni u stilskim opredjeljenjima i uopće shvaćanjima funkcije književnog djela, navedeni pisci u kontekstu diskursa granice postaju povezani nastojanjima književnog oblikovanja identiteta granice koji iz njihovih perspektiva gubi obrise lokalne problematike i prerasta u promišljanja koegzistencije tradicionalno suprotstavljenih kultura. Odrazi orijentalizma pronalaze mjesto u njihovim preispitivanjima pozicija središta i margine, ne prelazeći nikad u dominantnu perspektivu i ostavljajući mjesta za raznorodne analize povijesno-političkih i kulturoloških praksi granice. Osvrćući se na utjecaj hegemonijskih praksi koje su kroz povijest stvorile pogranično područje kao mjesto sraza, ali i preklapanja kultura, svaki je pisac stvorio osebujnu vizuru granice koja se ne zatvara u okvire jedne moguće interpretacije, realizirajući uvijek raznorodne pristupe u poimanju identiteta granice Istoka i Zapada i imperijalnih praksi dominantnih u njegovu oblikovanju.