Temi Autoreferencijalnost u hrvatskom romanu 20. stoljeća pristupila sam tek nakon što smo definirali sam pojam autoreferencijalnost u suvremenom romanu. Shodno zadanom cilju ove radnje (razgraničavanje i opis pojedinih oblika i postupaka kojima se ostvaruje autoreferencijalnost u hrvatskom romanu dvadesetog stoljeća i njihovo kontekstuliziranje u suvremeno kulturološko okruženje) odlučila sam se za upotrebu termina autoreferencijalnost, tj. ono što se odnosi na sebe sama jer držim da on omogućuje promatranje tih elemenata na svim narativnim razinama. Iz bogatog korpusa romana hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća opredijelila sam se za analizu tek nekih romana, i to baš onih za koje sam držala da unutar vlastite poetike na uzoran način iscrtavaju mapu autoreferencijalnih postupaka ili ih promiču u dominantno poetičko načelo. Iz perspektive nastojanja uspostave globalnoga pregleda razvoja romaneskne samosvijesti u hrvatskoj književnosti dvadesetog stoljeća proistekao je poticaj za unazadnim osvrtanjem: promotrena je Isušena kaljuža Janka Polića Kamova. Svojom su se autoreferencijalnom organiziranošću nametnuli u prvi plan, pored Isušene kaljuže, romani Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže i Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice, zatim Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga, Berenikina kosa Nedjeljka Fabria 1 Svila, škare, Marina ili o biografiji, Berlinski rukopis, Dora, ove jeseni i Pred crvenim zidom Irene Vrkljan. Jasno je da je takav uciljani odabir autora i tekstova u ovakvom tipu pregleda usredotočenom na primjere autoreferencijalnosti posebice iz druge polovice stoljeća, na margini razmatranja neizbježno ostavio brojna značajna djela hrvatskih romanopisaca. U hrvatskom romanu dvadesetog stoljeća autoreferencijalnost izrasta u narativnom diskursu, nerijetko iz konteksta suvremene teorijske misli: kako iz njezinih temeljnih uporišta tako i iz njezinih dvojbi koje se fikcionalizira. U fikcionalizaciji tih postavki autoreferencijalnost ih katkad promeće u vlastito djelatno načelo, a katkad se na njih poziva kao na teorijsku potporu ogoljenju onotoloških rezova provedenu u djelu. Traži autoreferencijalnost od tih teorijskih teza da pruže naputak o tome kako zbilji valja pripisati višeznačnost svojstvenu književnom diksursu. Nerijetko su oblici romaneskne samosvijesti iskazani umnožavanjem pripovjednih razina, samoodražavanjem vlastite strukture koju redovito prati visoka svijest o vlastitoj fikcionalnosti.