Za početak, ovaj rad detektira povećanu popularnost izlaganja modne (i srodne) građe u muzejima, koja je svoje ozbiljne početke imala već tridesetih godina prošlog stoljeća. Od tada je ova građa prošla tri faze muzealizacije. Prva, od 1930-ih do 1960-ih je u znaku dress museology, druga faza, od 1960-ih do 1990-ih transformirala je dress u fashion museology, te zadnja faza koja je započela kasnih 1990-ih i traje do danas, osigurala je modi ravnopravno mjesto u muzejima i dobru medijsku vidljivost. Komparativnim pristupom dolazim do zaključka da je u Hrvatskoj muzealizacija odijevanja obilježena kroz mnoge etnografske zbirke, dok transformaciju u muzealizaciju mode doživljava jedino u Muzeju za umjetnost i obrt. Budući da se u Hrvatskoj još u potpunosti nije razvila svijest o pravilnim načinima čuvanja, zaštite i izlaganje tekstilne građe, u drugom dijelu rada donosim prijevod ICOM-ovih smjernica, koje sam s engleskog jezika prevela na hrvatski, u nadi da će se to promijeniti. Smjernice sadrže informacije o pravilnom rukovanju tekstilne građe koja je iznimno osjetljiva na vlagu, temperaturu i svjetlost te zahtjeva posebne, strogo kontrolirane uvjete. Na kraju rada prenosim kratak razgovor s višom kustosicom Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, povjesničarkom umjetnosti Andreom Klobučar, koja mi je opširno odgovorila na pitanja o načinu organizacije i osnivanja modnih zbirki kao i izazovima s kojima se svakodnevno susreće u praksi.