Predstava „Duga“ napravljena je prema istoimenoj pripovijetki Dinka Šimunovića. Rađena je kroz tehniku animacije predmeta, jer se činilo da pružaju najbolje mogućnosti za pričanje priče i realizaciju ideje. Pri realizaciji pokušalo se zadržati, odnosno opredmetiti što više Šimunovićevih opisa, stoga je scenografija sačinjena od prirodnih materijala kao štu kamen, slama, pijesak, drvo, zemlja, trava i sl. Lutke kojima se predstava igra, također su prirodni materijali – kamen i glina. Čitava se predstava igra iz pozicije Save koja se prisjeća Srne i njezina života i smrti, kako bi se suočila sa svojim osjećajem krivnje i konačno ga se oslobodila. Predstava završava i Srninin i Savinim oslobođenjem od tereta koji ih sputava. Sava kao centralni lik predstave svoje je otjelovljenje imala i u glumačkom i u lutkarskom obliku. Lutkarski je otjelovljena kroz glinu i kao takva predstavlja vanjski oblik unutarnjeg Savinog osjećanja. Igra oba otjelovljenja događa se sinkrono, pa tako Sava animira lutku Savu i kroz nju iznosi svoju bolnu životnu priču. Ovu predstavu nemoguće je igrati i u njoj animirati predmete bez glumačkog pokrića i osjećaja spram predmeta, stoga je ona savršen spoj glume i lutkarstva, koji jedno iz drugog proizlaze i jedno se od drugog ne mogu odvajati.