| Abstract | Filozofska antropologija, tj. filozofska znanost o bitku čovjeka, nastoji pojasniti srž čovjekova postojanja kao iznimno kompleksnog bića. Kompleksnost je uvjetovana samom činjenicom da je čovjek istovremeno i tjelesno i duhovno biće, a duhovno podrazumijeva dvije temeljne sposobnosti čovjeka, njegovu volju i um. Ili riječima, E. Finka, “Atributi koji određuju bogatstvo duha ujedno određuju i razlike među ljudima. To mogu biti jezik, kultura, umjetnost, rad, igra, etičnost, društvenost, političnost, religioznost, itd.” (Fink, 1984:289). Suvremena fenomenologija većim intenzitetom proučava važnost igre i pripadajućih sadržaja kao što su smijeh i zabava, kao važnog elementa čovjekove sposobnosti komuniciranja, osobnosti i bitka. Svrha igre je usmjerenost prema zabavi i razonodi, ali upravo zbog zabave i razonode, igra se razlikuje od svih drugih čovjekovih aktivnosti. Čovjekovu igru svrstavamo kao fenomen, no kozmičku igru nikada ne potvrđujemo kao objektivno postojeći i intersubjektivan fenomen. Važna karakteristika egzistencijalne antropologije tumači rad kao samobrigu i osiguranje egzistencije potomstvom. Rad je u potpunosti jasno izražen fenomen koji to potvrđuje. No, povijest čovjeka je pokazala da rad ne može biti jedini i isključivi sadržaj koji će osigurati samobrigu. „Upravo namjena igre nadopunjuje relativno isprazan sadržaj kada bi se čovjekov život ograničio isključivo samo na rad. Igra osigurava privremene iluzije, odlazak u sferu mašte, radost, zabavu i razonodu, lakše podnošenje životnih poteškoća.” (Fink, 1984:305). Igru je često teško razgraničiti kao svjesnu i instinktivnu. Ponašanje mladunaca životinja i djece kod čovjeka uvelike je slična i teško je postaviti jasne granice životinjske i ljudske igre, igre djece i igre odraslih ljudi. Igrajući se, dijete istražuje svijet oko sebe i postaje svjesnije samog sebe u tom svijetu kao i društva u kojem se nalazi. U tom procesu saznavanja, igra sama po sebi ne može djecu uvježbati za kritičko, kreativno i skrbno mišljenje. No ako je svrstamo unutar cjelokupnog razrađenog sustava, ona može biti jedan od putova koji vode k uvježbavanju promišljanja. |
| Abstract (english) | Philosophical anthropology, or philosophical science about human beings, tries to explain the core of human existence in all of its complexity. That complexity is conditioned by the fact that man is a physical and spiritual being, whereas the term spiritual implies mind and will, two fundamental human attributes. In the words of E. Fink: ''Attributes which determine spiritual wealth are the ones that determine differences between people. These can be language, culture, art, work, play, ethics, sociability, politics, and religion, etc.'' (Fink, 1984:289). Modern phenomenology studies the importance of play and associated contents, such as laughter and amusement, as vital parts of human communication, personality and being. The purpose of play is a focusing on amusement and leisure, and play is differentiated from all other human activities. Human play is recognized as a phenomenon, and cosmic play is never acknowledged as objectively existing, but could be considered an inter subjective phenomenon. An important characteristic of existential anthropology interprets work as self-care, and can secure survival by posterity. History has shown that work can't be the only means to ensure self-care. ''The purpose of play is to complement the relatively empty content of human life, if it would be restricted to work only. Play ensures temporary illusions, departure to sphere of imagination, joy and amusement, and easier enduring of life's difficulties'', (Fink, 1984:305). It is often hard to separate play as conscious and instinctive. Behavior of cubs in the animal world is similar to the behavior of children. It is hard to set distinct boundaries between animal play and human play, or the play of children and play of adults. By playing, a child explores the world and becomes more conscious about itself and society. In that process, play in itself cannot train the child for critical, creative and reflective thinking. If play is placed inside a fully elaborate system, it can be one of several ways which can lead to practice reasoning. |
