Ovaj je rad rezultat proučavanja slikovnice „Ljubav spašava živote“ Svjetlana Junakovića. Cilj je rada teorijski analizirati navedenu slikovnicu, a naglasak se stavlja na proučavanje dvostrukosti pripovjedača i perspektiva u njoj. Rad donosi i kratak teorijski osvrt na slikovnicu kao književnu vrstu i njen kratak povijesni pregled te podjelu slikovnice na vrste. Slijedi biografija navedenoga autora te opis obrađene slikovnice, pri čemu se naglasak stavlja na njezinu zanimljivu podjelu na dva posebna dijela, pri čemu oba dijela prenose istu priču iz različitih perspektiva. U središnjem dijelu rada pošli smo od teorijske pretpostavke slikovnice kao pripovijedi te smo, vođeni knjigom „Jedna priča – dva pripovjedača“ Smiljane Narančić Kovač, zaključili da svaka slikovnica nužno ima dva različita pripovjedača (jezik i sliku) te smo nabrojali i objasnili vrste perspektiva koje se u slikovnici mogu pojaviti. Zaključke prethodnoga poglavlja primijenili smo zatim na slikovnici „Ljubav spašava živote“. Uočili smo da se slikovnici pojavljuju dva homodijegetička, autodijegetička jezična pripovjedača te da je u slikovnici prisutna dvostruka unutarnja fokalizacija. Zatim smo odredili vrste pripovjedača u njoj (jezik i sliku), nakon čega smo analizirali pripovjedni i slikovni diskurs navedene slikovnice. Uočili smo da je pripovjedni diskurs linearan, a da se naglašava razlika između dvije fokalizacije tako što se u perspektivi djevojčice Ele često odstupa od gramatičke i pravopisne jezične norme, što nije slučaj u perspektivi oca. Primijetili smo da je u slikovnom diskursu ove slikovnice važno prenošenje emocija likova kroz jednostavne crteže, a da se dojam kretanja ostvaruje na zanimljiv način. Zaključili smo da ovu slikovnicu možemo nazvati višeglasnom ili polifonom zbog korištenja više gledišta, a da je ona i višemodalna je se njezini diskursi isprepliću, međusobno oslanjaju jedan na drugi te tako na različite načine posreduju istu priču.