Abstract | Kroz promatranje zakonitosti djetetova, odnosno čovjekova rasta i razvoja, dolazi se do temeljnih pretpostavki za dosljednost djeteta. Putem djetetove dosljednosti nastoji se razumjeti djetetovo ponašanje, a zatim i oblikovati djelovanje odgojitelja i drugih stručnih osoba spram djeteta. Čovjekov rast i razvoj određen je njegovim nasljeđem i okolinom u kojoj se razvija i djeluje. Nasljeđe u ovome kontekstu određuje temperament, konativne karakteristike neke osobe te način spoznavanja vlastite okoline, to jest kognitivne sposobnosti osobe. Čovjekova okolina jest sve ono što ga okružuje i sa čime je čovjek u međudjelovanju. To su obitelj, prijatelji, susjedi, kolege, kultura, vrijednosti i običaji s kojima čovjek živi i u skladu s kojima djeluje. Čovjekov rast i razvoj najintenzivniji je u djetinjstvu jer se tada događa procesiranje najveće količine informacija što je dijete izvana dobiva, a pritom nastoji ekvilibrirati sa svojim unutarnjih stanjem, odnosno postojećom organizacijom. Djetinjstvo je ujedno i najbitniji dio čovjekova rasta i razvoja jer se tada gradi stup ličnosti o kojem će ovisiti čovjekova socijalizacija i djelovanje u društvu, samim time i korištenje vlastitih sposobnosti i kompetencija. Internalizacija i eksternalizacija su procesi kojima dijete intrinzično projicira vansubjektivni svijet i svoj unutarnji svijet izražava prema okolinskom svijetu. Zbog tih je procesa potrebna čovjekova čvrsto utemeljena unutarnja organizacija te njegova sposobnost adaptacije. Adaptacija se sastoji od asimilacije i akomodacije, nakon čega je potrebno uravnoteženje tih dvaju procesa - ekvilibracija. Ako dijete ne dobiva dovoljno izvanjskih poticaja i podražaja, postoji mogućnost da se asimilacija i akomodacija neće moći uskladiti, zbog čega se djetetov puni potencijal za kompetentnošću nikada neće ostvariti. Zato je važno poštivati dijete koje logično proizlazi iz svojeg nasljeđa i svoje okoline. |
Abstract (english) | By looking at the lawfulness of the child, respectively, the man's growth and development, the basic assumptions are made for the consistency of the child. Through child's consistency, child's behavior is trying to be understood whereupon shaping the actions of the educator and other professionals towards the child is made. Human growth and development is determined by human heritage and the environment in which it develops and operates. In this context, heritage determines the temperament, conative characteristics of a person, and the way of percieving one's own environment, that is, a person's cognitive ability. The man's environment is all that surrounds him and with which man interacts. These are family, friends, neighbors, colleagues, culture, values and customs with which one lives and according to what he or she acts. Human growth and development is the most intense in childhood because it is then that the largest amount of information that the child receives from the outside is processed, while trying to equilibrate with their internal state, respectively, the existing organization. Childhood is at the same time the most important part of human growth and development, because then a pillar of personality is built upon which human socialization and activity in society will depend, and thus the use of one's own abilities and competences. Internalization and externalization are processes by which the child intrinsically projects the extra-subjective world and expresses its inner world to the surrounding world. These processes require a firmly established internal organization and its ability to adapt. Adaptation consists of assimilation and accommodation, after which a balancing of these two processes is done, called equilibration. If the child does not receive enough extrinsic stimuli and impulses, there is a possibility that assimilation and accommodation will not be able to reconcile, which is why the child's full potential for competence will never be realized. That is why it is important to respect a child who logically stems from their heritage and their surroundings. |