Odnos prema djeci s teškoćama u razvoju, kroz povijest se uvelike mijenjao. Od potpunog netolerantnog stava pa prema integraciji i inkluziji djece s teškoćama u razvoju. U povijesti, djeca s teškoćama u razvoju bila su u potpunosti izolirana od druge djece te nisu imala pravo na obrazovanje i adekvatnu skrb. Današnji odgojno-obrazovni programi bazirani su na principima integracije i inkluzije, a naglašavaju važnost uključivanja djece s teškoćama u razvoju u redovne oblike nastave koji su prilagođeni njima i njihovim potrebama. Potrebno je da se djeca s teškoćama u razvoju uspješno integriraju u društvenu zajednicu, a to se postiže poticanjem njihovog socijalnog i motoričkog razvoja. U ovom završnom radu bit će navedene i objašnjene teškoće u razvoju te kako integrirati djecu s teškoćama u redovni oblik nastave. Cilj rada je naglasiti važnost poticanja motoričkog razvoja djece s teškoćama te provođenje kineziološkog sadržaja s njima. Tjelesna aktivnost je vrlo bitna za djecu s teškoćama u razvoju jer potiče i razvoj socijalizacije i psihomotorički razvoj, a ne samo motorički razvoj. Kineziološki sadržaj namijenjen djeci s teškoćama u razvoju mora biti prilagođen njima i njihovim mogućnostima, a u cijelom procesu je bitna kompetentnost odgojitelja ili učitelja kako bi se sadržaj proveo na ispravan i kvalitetan način. Potrebno je usredotočiti se na svako dijete, na njegove potrebe i interese te na taj način kreirati kineziološki sadržaj koji će zainteresirati dijete i potaknuti ga na rad.