Abstract | Bratovštine su društveno – vjerske, odnosno staleško strukovne udruge dobrovoljno okupljenih ljudi. Nazivaju se i braištine, bratstva, skule, a ime je stvoreno od latinskih rijeĉi confraternites, fraternitates, fratiliae, scholae. Tragovi o prvim bratovštinama seţu u 4. i 5. stoljeće. Njihova imena su se mijenjala tokom stoljeća, a nazivi su zavisili od podruĉja gdje su nastajala. Veliki utjecaj na razvitak bratovština su imali novoosnovani prosjaĉki redovi u 13. stoljeću – franjevci i dominikanci. Mnogo bratovština u Italiji i susjednim zemljama je pokrenu flagelantski (biĉevalaĉki) pokret. Bratovštine su imale veliki udio u društvenom, religioznom i kulturnom ţivotu tadašnjih gradova. Cilj im je bio meĊusobno pomaganje te njegovanje poboţnosti. Zbog bratskog ozraĉja, ĉlanovi su se nazivali bratimi. Unutar bratovština su svi bili ravnopravni, bez obzira na staleţ i društvene razlike. Bratovštine su nosile nazive prema svecima – zaštitnicima ili vjerskim atributima koji su imali dodirne veze, koji su se štovali na odreĊenom prostoru, najĉešće gradskoj ĉetvrti, odnosno crkvi kojoj je bratovština pripadala. Strukovne su bratovštine birale titulare prema atributima nekog sveca kojeg povezuje nešto uz njihovo zanimanje ili struku. Bile su utvrĊene u crkvenom, a ne u svjetovnom zakonodavstvu. Biskup je davao dozvolu za osnivanje, a crkvene vlasti su redovito sudjelovale u njihovom osnivanju i širenju. Bratovštine na Jadranskoj obali se javljaju otprilike istodobno kad i u dijelovima srednjovjekovne Europe. Dijelile su se na vjerske i strukovne. Vjerske su bile usredotoĉene na religiozno – humanitarne aktivnosti, dok je strukovnim glavni cilj bio meĊusobno pomaganje ĉlanova iste struke. Glavni prihodi su bili od darova vjernika, ponajviše preko oporuka. Novac se trošio na odrţavanje crkve i oltara, meĊusobno pomaganje braće te bratimske sveĉanosti i ostalo. Osnivale su bolnice, skloništa te pruţale pomoć oko ukopa ĉlanova obitelji. Odrţavale su puĉke poboţnosti te sveĉanim i javnim procesijama sudjelovale u javnom ţivotu gradova i sela. Svaka bratovština je imala svoje simboliĉne habite i zastave. Statuti (matrikule, pravilnici) bratovština su vaţan izvor za društvenu, gospodarsku, crkvenu i kulturnu povijest srednjovjekovnih gradova. On je regulirao unutarnji ustroj ovih udruţenja te djelovanje, obveze i duţnosti ĉlanova. Najstariji saĉuvani statuti bratovština na istoĉnojadranskoj Bratovštine su imale svoje duţnosti u oĉuvanju crkava, oltara svojih zaštitnika i pisanju statuta 52 (matrikula, pravilnika). Njihovu kulturnu i umjetniĉku baštinu predstavlja mnoštvo razliĉitih predmeta koji su umjetniĉkog, pravnog i obrednog znaĉaja. Ta njihova baština danas se ĉuva u muzejima, crkvama i samostanima. Bratovštine pomoraca su staleška bratstva ili udruge pomoraca u prošlosti. Najstarija bratovština pomoraca je zabiljeţena u Splitu pod nazivom Sancti Nicholai de Serra. Bratovštine posvećene istom svecu su u Kotoru (1353. godine), Stonu (1389. godine), Bolu na Braĉu (14. stoljeće), Starom Gradu na Hvaru (1485. godine) i u 15. stoljeću na Ĉiovu se spominje „staro bratstvo mornara s imenom sv. Nikole“. Najbolju predodţbu o samom njihovom djelovanju doznajemo iz njihovih statuta. Umjetnička baština: Umjetniĉka baština bratovštine pomoraca je veoma bogata, a dio je ostao saĉuvan do danas. Naţalost, mnogo toga se izgubilo, ali zahvaljujući malobrojnim pisanim podacima moţemo vidjeti što su sve imali u svom inventaru. Što je bratovština bila veća i bogatija, to je posjedovala i veću imovinu. Kod bratovštine pomoraca najzastupljeniji je lik sv. Nikole. On je zaštitnik pomoraca, njemu su se u ĉast radili oltari, a njegov lik je ukrašavao i minijature statuta što su ih imali. Uz sv. Nikolu, bratovštine su ĉesto imale kao zaštitnika i sv. Andriju. Bratovštine su naruĉivale izradu umjetnina kod domaćih, ali i kod stranih umjetnika, što je naravno, ovisilo o tome koliko je koja bratovština imala novaca. |