Abstract | Tijekom svoje povijesti Karlovac je bio poznat kao trgovački grad. Važan geostrateški položaj učinio ga je prometnim središtem za razmjenu roba i usluga. Autor u disertaciji, na temelju neobjavljenog arhivskog gradiva, tiska i relevantne literature, objašnjava gospodarske procese u Karlovcu od 1945. do 1950. godine. Gospodarske prilike u Karlovcu, uglavnom su bile uvjetovane političkim odlukama vladajuće Komunističke partije Jugoslavije. Njezina se vlast temeljila na nadzoru nad policijom, vojskom i obavještajnom službom, koje su bile glavne poluge za provedbu revolucije. Konsolidacijom komunističke vlasti, krajem 1945., započeo je proces razvlašćivanja privatnih vlasnika u sektoru poljoprivrede, trgovine, industrije i financijama. Time je, po uzoru na Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, stvoreno centralno-plansko gospodarstvo.
Posljednju fazu u kreiranju planskog gospodarstva predstavljalo je usvajanje prvog Petogodišnjeg plana razvoja privrede Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1947. godine. Njegovi glavni ciljevi bili su elektrifikacija i industrijalizacija zemlje. Ubrzana industrijalizacija trebala je otvoriti put razvoju i drugim sferama društvenog života poput znanosti, kulture, prosvjete i zdravstva. Također, u komunističkoj ideologiji industrijalizacija je predstavljala vodeći čimbenik održanja novoga sustava i jedini način za stvaranje države u kojoj će radnička klasa biti dominantna. Nadalje, industrijalizaciji je bila namijenjena i vodeća uloga u likvidaciji seljaštva koje je Komunistička partija Jugoslavije smatrala osnovicom za „restauraciju kapitalističkog sustava“. Iako, dotad prikriveno, od inauguracije Petogodišnjeg plana u javnosti se počela naglašavati potreba prijelaza privatnog u državno vlasništvo, odnosno dominantan položaj države u gospodarskim procesima, bez koje bi organizacija planske privrede bila nemoguća.
Na Drugom plenumu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, održanom od 29. do 30. siječnja 1949., donesena je odluka o ubrzanom stvaranju seljačkih radnih zadruga. Na temelju tih odluka, 28. travnja 1949., donesen je Osnovni zakon o zemljoradničkim zadrugama. Taj zakon je predstavljao pravnu osnovu za forsiranje kolektivizacije seljaštva u zadruge. Snažna mreža seljačkih radnih zadruga trebala je predstavljati moćnu polugu „narodne vlasti“ za prijelaz s neorganizirane poljoprivrede u plansku poljoprivrednu proizvodnju.
Pod utjecajem Rezolucije Informbiroa, odnosno, izbacivanja Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz zajednice komunističkih zemalja i partija, 1950. donesen je Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva, odnosno Zakon o radničkom samoupravljanju. On je označavao težnju da se pronađe novi smjer gospodarskog razvoja koji će Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju učiniti različitom u odnosu na druge komunističke zemlje, ponajprije Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Također, Zakon o radničkom samoupravljanju trebao je, barem deklarativno, zadovoljiti političke potrebe u pogledu podruštvljenja državnih funkcija. |