| Abstract | Autor raščlanjuje kasnosrednjovjekovno trogirsko plemstvo u razdoblju između 1280. i 1420. godine kroz prizmu djelovanja političkih frakcija. Na tragu antropološke i komparativno-povijesne literature, u radu se identificiraju političke frakcije sastavljene od plemića, pučana i drugih aktera trogirskoga društvenoga i političkoga života u razmatranom razdoblju, a koje su se nadmetale oko stjecanja političke moći u okvirima onovremene trogirske političke zajednice. Političko natjecanje nerijetko je imalo za ishod eskalaciju uvijek prisutnih i latentnih društvenih sukoba u otvorene frakcijske konflikte. Eskalacije su bile izravno uvjetovane geopolitičkim promjenama unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva ili Venecije, s jedne strane, odnosno političkim relacijama između ugarskoga vladara ili predstavnika ugarske kraljevske vlasti u Dalmaciji i Hrvatskoj te same Venecije s druge strane. U tom bi se kontekstu trogirski politički akteri trebali poimati i kao periferija širih društvenih mreža na čelu kojih stoje moćni akteri ili strukture unutar Ugarskoga kraljevstva ili Mletačke Republike. Doduše, iako je „globalni“ politički kontekst ubrzavao i radikalizirao političku dinamiku na „lokalnoj“ razini, sadržaj te iste dinamike plod je društvenih i političkih odnosa unutar same lokalne elite. Politički sukobi u Trogiru odvijali su se istovremeno s procesom oblikovanja političkih institucija, koji je bio posebno intenzivan krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Ili preciznije, politički sukobi zapravo su izravno utjecali na strukturalno i normativno oblikovanje političke zajednice tijekom 14. stoljeća, i to posebice sve do 60-ih godina 14. stoljeća kada se gradsko Veliko vijeće (generale consilium) počinje i formalno nazivati plemićko vijeće (generale consilium nobilium uirorum). U radu će se postaviti konkretan fokus na tri situacije otvorenih frakcijskih sukoba, naime u periodima 1310. – 1328., 1357. – 1358. te 1386./1387. – 1395., odnosno kontekst mletačko-ugarskoga rata i njegove konzekvence za političke odnose unutar Trogira (1409. – 1420.). Nasilne epizode često iza sebe ostavljaju više sačuvanih informacija, no ne treba precjenjivati njihov značaj i stoga se nastojalo posvetiti što veću moguću pozornost ostalim razdobljima i tragovima „latentnih sukoba“, te naposljetku sagledati i otvorene i latentne sukobe u širem kontekstu trogirske političke arene, koja se u razmatranom razdoblju dobrim dijelom nalazila in statu nascendi. Sukladno tomu, autor je nastojao što detaljnije identificirati i prozopografski rekonstruirati frakcijske aktere u svim kriznim razdobljima. U širem kronološkom kontekstu jasno se izdvajaju čimbenici kontinuiteta (plemićke frakcijske jezgre), odnosno diskontinuiteta (periferije frakcije i plemićke klijentele, kao i političke lojalnosti trogirskih frakcija u datom trenutku). Kako bi se mogla izvesti prozopografska analiza, nužno je bilo razmatrati ključne vezivne elemente u oblikovanju frakcija, a to su patronalno-klijentelistički odnosi, obiteljske i bračne veze, poslovne suradnje i prijateljstva. Međutim, kao ključni faktor izdvajaju se osobni odnosi fakcijskih aktera s frakcijskim liderom, koji je mogao nastupati ili kao „patron“ (s pozicije veće društvene moći i utjecaja) ili kao „broker“ (s pozicije ograničene društvene moći utemeljene na liderovoj sposobnosti u posredovanju unutar heterogene političke koalicije). U siječnju 1395. godine dolazi do pomirenja između zavađenih frakcija nakon posljednje faze otvorenih sukoba (1386./1387. – 1395.) koje je po svemu sudeći imalo stvarnoga efekta na stabiliziranje unutarnjih društvenih i političkih odnosa u samome Trogiru. Posljedično se početak 15. stoljeća razmatra u kontekstu nove političke stabilnosti i rata protiv Venecija kao ključnih strukturnih elemenata političke realnosti. Potanko se raščlanjuju okolnosti unutar kojih dolazi do nastupa mletačke vlasti u lipnju 1420. godine, kao i naglašeno anti-mletački stav vladajuće plemićke grupacije. Na kraju se sažimaju svi ključni i relevantni zaključci koji proizlaze iz čitavoga istraživanja, a koja se pritom uklapaju u širi europski srednjovjekovni kontekst djelovanja urbanih frakcija. |
| Abstract (english) | The author analyzes the late medieval Trogir nobility in the period between 1280 and 1420 through the prism of the activities of political factions. Following the anthropological and comparative-historical literature, the paper identifies political factions composed of nobles, commoners and other actors of Trogir's social and political life in the period under consideration, which competed for political power within the then Trogir political community. Political competition often resulted in the escalation of ever-present and latent social conflicts into open factional conflicts. The escalations were directly conditioned by geopolitical changes within the Hungarian-Croatian Kingdom or Venice, on the one hand, or by political relations between the Hungarian ruler or representatives of the Hungarian royal government in Croatia and Venice itself on the other hand. In this context, Trogir's political actors should also be understood as the periphery of wider social networks headed by powerful actors or structures within the Kingdom of Hungary or the Venetian Republic. However, although the “global” political context has accelerated and radicalized political dynamics at the “local” level, the content of that same dynamic is the fruit of social and political relations within the local elite itself.
The political conflicts in Trogir took place simultaneously with the process of the shaping of political institutions, which was particularly intense in the late 13th and early 14th centuries. Or more precisely, political conflicts actually directly influenced the structural and normative formation of the political community during the 14th century, especially until the 1360s, when the city's General Council (generale consilium) began to be formally called the Noble Council (generale consilium consilium nobilium uirorum). The paper will focus on three situations of open factional conflicts, namely in the periods 1310 - 1328, 1357 - 1358 and 1386/1387 - 1395, i.e. the context of the Venetian-Hungarian war and its consequences for political relations within Trogir (1409 - 1420). Violent episodes often leave behind more preserved information, but their significance should not be overestimated and therefore efforts were made to pay as much attention as possible to other periods and traces of latent conflicts, and finally to see open and latent conflicts in the wider context of Trogir's political arena, which was largely in statu nascendi during the period under review. The role which the Trogir Canons played in the political events is emphasized as a explicit example of an latent conflict that was directly connected to the quarreling political conflicts. This example also showed the real (and potential) extent of the factional grip.
Accordingly, the author sought to identify in detail and prosopographically reconstruct factional actors in all periods of crisis. In the broader chronological context, the factors of continuity (noble factional core), i.e. discontinuity (periphery of the faction and aristocratic clientele, as well as political loyalty of Trogir factions at a given time) are clearly distinguished. In order to perform prosopographic analysis, it was necessary to consider the key connecting elements in the formation of factions, namely patron-client relations, family and marital ties, business cooperation and friendships. However, the key factor is the personal relationship of factional actors with the factional leader, who could act either as a "patron" (from a position of greater social power and influence) or as a "broker" (from a position of limited social power based on the leader's ability to mediate within a heterogeneous political coalition). Throughout the entire dissertation, the author utilizes relevant and specialized historical research as those of Jacques Heers or Patrick Lantschner, among many others, which deal with political factions in the medieval West. The Dalmatian-Croatian case of Trogir represented itself as an excellent and grateful example for a thorough analysis of political factions in a Dalmatian City, modelled upon the aforementioned historians and many other historical monographs which are mentioned in more detail in the main text of the dissertation. |
