Znanost, kao izrazito intelektualna ljudska praksa, od znanstvenika iziskuje raznolike racionalne strukture s kojima obrađuju i verificiraju predmete i rezultate istraživanja. Iako sloboda misli mora biti strogo zagarantirana kao uvjet ikakvog razvoja u znanosti i životu pojedinca, zanemarivanje i laissez-faire odnos prema racionalnim principima s kojima obavljamo tu i druge intelektualne prakse ne može iznjedriti sklad i stvarni napredak. Potrebna je stoga konstantna refleksivnost prema vlastitim radovima i mislima koju upravo ovaj rad nudi. Pretpostavka na kojoj se ovo istraživanje temelji jest da se bez svjetonazorskih i drugih apriornih pretpostavki, ne može donijeti niti jedan racionalni sud. Stoga ispitivanje stanja tih pretpostavki može poslužiti za dobar uvid i objašnjenje aktualnih ili čak potencijalnih stanja stavova u društvu, osobito u znanosti. Kako bi došli do željenih uvida, ovaj rad nudi i specifičan teorijski konstrukt i vlastite uvide autora istraživanja. Svjetonazorske i druge pretpostavke u istraživanju objedinjene su hipotezama koje usmjeravaju fokus istraživanja prema zastupljenosti ideja nepogodnih za razvoj cjelovitih racionalnih sustava, odnosno znanstvenih paradigmi – eklekticizam, skepticizam, historicizam, scijentizam i pragmatizam. Istraživanje je provedeno u dva dijela na populaciji studenata, većinom na sveučilištima u Zagrebu. Kroz mješovitu metodologiju se anketnim upitnikom nudi uvid u širu preraspodjelu stavova i njihove povezanosti, dok se kroz polustrukturirani intervju nudi uvid u dublji, kvalitativni sadržaj tih stavova. Većina hipoteza je potvrđena i, iako uzorak nije reprezentativan, ukazuje se na detaljnije aspekte tih problema te nudi bogato tlo za usavršavanje sličnih istraživanja i rasprava na temu.