Ivo Vojnović je književnik, pjesnik i dramaturg koji je svojom pojavom i djelom ostavio jedinstveni trag u hrvatskoj književnosti. Pjesnik starog plemićkog kova spada među najkompletnije dramske pisce hrvatske moderne, prepoznatljiv po naraciji osobnoga iskustva i evociranju političkoga, kulturnoga i civilizacijskoga nasljeđa Dubrovačke Republike. Većina njegovih djela je svojevrsni žal za starim Dubrovnikom koji nestaje i s čijom slobodom nestaje i ljepota. Tu sliku Dubrovnika, osim književnim stvaralaštvom, pjesnik cjelovitije odražava kroz velik broj privatnih odnosa kojima je poklanjao puno pažnje i vremena. Vojnović, pjesnik grada Dubrovnika, gradi svoju ličnost i iskazuje je, između ostaloga, i kroz intenzivnu korespondenciju sa raznim ljudima, te ostavlja jedinstvenu građu koja je u ovom radu poslužila kao temelj za prikaz njegova života i javnog djelovanja. Često bježeći od stvarnosti, lamentirajući nad sudbinom Dubrovnika kao nad otvorenim grobom, stopio se s njegovim usudom i preko svojih likova izrazio sva čeznuća, sutone i neostvarena nadanja utopljena u dekadentnu sliku umiranja, s tek nejasnim pogledom u moguću nedefiniranu budućnost. Njegova djela su nalazila put do šire publike i uspješno su se prikazivala. Svojim kulturnim djelovanjem utjecao je na okolinu, znao je odmjeriti značaj poruke koju želi prenijeti i kome je želi prezentirati, istovremeno dopuštajući da i ta okolina oblikuje njegov pristup stvaralaštvu i njega kao osobu.