Usamljenost se karakterizira kao izrazito neugodno emocionalno stanje koje nastaje kada se osoba osjeća odbačenom ili neshvaćenom od drugih te joj samim time nedostaje društvo za socijalne aktivnosti i emocionalnu intimnost. Svrha rada je istražiti socijalnu i emocionalnu usamljenost u dvije skupine ispitanika starije životne dobi; osoba koje su u instituciji i osoba koje ţive u svojim kućama te utvrditi u kojoj je mjeri usamljenost povezana sa sociodemografskim karakteristikama ispitanika. Korištena je kvantitativna metoda istraživanja, a za dobivanje podataka korišten je strukturirani anketni upitnik. U istraživanje je bilo uključeno 157 osoba koje žive u svojim kućama i 143 osobe koje su u instituciji. Programska podrška IBM SPSS Statistics 25 koristila se u analizi podataka. Rezultati istraživanja pokazali su kako su obje skupine ispitanika starije životne dobi usamljene te da se pojava usamljenosti razlikuje s obzirom na njihove sociodemografske karakteristike (dob, spol, stupanj obrazovanja, broj posjeta liječniku opće medicine, tjelesnu aktivnost, bračni status). Provedeno istraživanje i analiza teorije o usamljenosti dat će određen doprinos znanosti socijalne gerontologije kroz utvrđivanje postojećeg stanja u institucijama i u vlastitim kućama. Kontinuiranim istraživanjima u budućnosti mogli bi se razviti odgovarajući modeli prevencije usamljenosti.