Abstract | Sloboda govora jedno je od temeljnih ljudskih prava. To potvrđuju i Ujedinjeni narodi koji su
u svojoj Univerzalnoj Deklaraciji ljudskih prava iz 1948. godine naveli da „svatko ima pravo na
slobodu mišljenja i izražavanja“. John Stuart Mill bio je jedan od prvih ljudi koji je u svojem djelu
„O Slobodi“ pokušao objasniti kako bi sloboda govora trebala biti ograničena samo kada se njome
šteti drugima, to jest, narušavaju se njihova sloboda.
Ne postoji općepriznata definicija govora mržnje. Pod tim pojmom se općenito misli na
verbalno uznemiravanje manjina. „Sve vrste govora kojima se širi, potiče ili opravdava nacionalna
i rasna netrpeljivost, ksenofobija, antisemitizam, vjerski i drugi oblici mržnje temeljeni na
nesnošljivosti“ (Malović, Ricchiardi, Vilović, 2007.). Smatra se kako je govor mržnje ušao u
hrvatski jezik devedesetih godina prošlog stoljeća. Dotada je ta sintagma bila praktički nepostojeća
u hrvatskom jezik. Mediji su tada, sami i uz pomoć političara, oblikovali i učvrstili posve novu
retoriku koja je djelotvornije pogađala metu od bilo kojeg oružja.
Masovni su mediji od svojih samih početaka postali sudionik ali i kreator društvenih procesa.
Oni su platforma za daljnju demokratsku raspravu, omogućuju slobodu izražavanja te iznošenje
različitih svjetonazora u javnom diskursu. Shodno tome, utječu na razvoj društva i unapređivanje
javne i političke komunikacije. Početkom Domovinskog rata započelo je i prvo razdoblje govora
mržnje u Hrvatskoj. Mediji tada govorom mržnje „napadaju“ pripadnike srpske nacionalne
manjine. Najdrastičniji u svojim „napadima“ su bili niskonakladni tjednici poput Tomislava,
Naroda i Hrvatskog slova.
„Društvene mreže pripadaju platformi na kojoj se okuplja sve veći broj korisnika, pa je
„Facebook“ postao mjesto promicanja najžešćih izričaja mržnje“ (Vilović, 2011.). |