Abstract | Razvojem računala, mrežne infrastrukture, te spuštanjem ljestvice dostupnosti te tehnologije
građanima, a ne više samo kompanijama, što se počelo događati već krajem 80ih godina prošlog
stoljeća, mada ozbiljnije tek sredinom, odnosno krajem devedesith godina ovisno o teritoriju kojeg
se promatra, pokrenut je trend, pa i potreba, za digitalnom komunikacijom i digitalnom razmjenom
informacija. Prvotno bazirani na sporim analognim vezama, koje nisu bile u stanju prenositi veće
količine prometa, nastali su jednostavni servisi za online komunikaciju, poput IRC-a (skraćenica za
Internet Relay Chat), putem kojih su korisnici prstupali poznatim IRC serverima i na taj način
međusobno tekstualno komunicirali. Kroz samo nekoliko godina od početka korištenja interneta,
dostignuta je maksimalna brzina veze moguća na analognim linijama, koja je prošla od svoje
početne faze sa modemima koji su uspostavljali vezu od 4800 bita u sekundi, tj 4.8 kbita, do svoje
najbrže faze koja je nudila brzinu do 56kbita u sekundi, čime se otvorio prostor da se uz tekst, šalju
i slike u niskoj rezoluciji, kao i dokumenti, te je omogućilo da se korisnicima nudi veći broj usluga,
poput internet bankarstva i online trgovina, unatoč maloj brzini prijenosa. Već u ovom ranom
stadiju razvoja internet usluga, uviđena je potreba da se korisnike autentificira i njihov boravak na
internetu, makar samo za kritične usluge – osigura i zaštiti. |