| Abstract | Modernizam je, kao i svaka promjena u stilu književnosti prije njega, bio revolucija u malom, a točne je razloge najbolje potkrijepiti književnim djelima koja nisu mogla nastati prije te književne epohe. Tako su dva djela, jedno iz hrvatske te jedno iz šire svjetske književnosti, Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva te Gospođa Dalloway Virginije Woolf, predstavljeni kao reprezentativni primjeri, možda ne najranijeg, no svakako zrelog, punokrvnog modernizma, jer u njima pronalazimo karakteristična svojstva ove epohe; psihološka dubina te nijansiranost likova, kroz prizmu nesvjesnoga, individualnoga i impulzivnoga, zatim subjektivno poimanje vremena, koje svatko drugačije percipira i proživljava, izvan onog znanstvenog poimanja vremena kao koncepta u fizici mjerljivoga satom, te zapravo sveopći odmak od strogo obilježenog stila kakav je to bio realizam prije njega te prethodni pravci prije realizma, kroz prihvaćanje stilističkog pluralizma, a što je rezultiralo dotad neviđenom kompleksnošću i dubinom književnih djela, i što bi se moglo nazvati svojevrsnom kulminacijom književnosti kao izražajne forme, vrhuncu iz kojega se još uvijek djeluje, istražuje i gradi. |
| Abstract (english) | Modernism, like every shift in literary style before it, was a revolution in its own right, of which the best confirmation can be found in works of literature that could not exist before this particular movement. By taking two literary works as examples, one from Croatia and one from a wider world literature, namely Milutin Cihlar Nehajev's Escape and Virginia Woolf's Mrs Dalloway, as a pair of – if not the earliest than at the very least – representative works of a mature, fully developed modernism, that becomes evident by their characteristic features: the characters' psychological depth and nuance, by way of the unconscious, individual and impulsive; the subjective notion of time, beyond the scientific concept found in physics that is measurable in hours, but perceived and lived through differently by everyone; and in fact by a wider-ranging break from the strictly formed style of realism before it and other movements before that one, by embracing a stylistic pluralism, which in turn resulted in a previously unseen level of literary complexity and depth, and which could easily be considered a kind of culmination of literature as a form of expression, an apex which we still operate from, further explore and build upon. |
