| Abstract | U ovome radu proučavat će se kako se u književnosti rekonstruira ratom razoreni prostor kao socijalna i kulturna tvorevina i nositelj sjećanja na djetinjstvo i odrastanje. Interpretirat će se vukovarski ciklus Pavla Pavličića koji čine autobiografske proze „Dunav“ (1983., 1992., 1999.), „Šapudl“ (1995.) i „Vodič po Vukovaru“ (1997.). Svakako je važno imati na umu društveno-političke prilike, odnosno ratna razaranja Vukovara. U skladu s tim, razumije se da je motivacija za nastanak ciklusa želja za očuvanjem sjećanja i obnavljanjem grada koje ima za cilj ponuditi utjehu čitatelju. Ističe se da su sjećanja oružje, a da je svijest o identitetu i pripadnosti ključna za pobjedu. Opisivanjem svakodnevnih navika, katalogizacijom stvari karakterističnih za rekonstruirano vrijeme i prostor, pripovijedanjem iz različitih vremenskih perspektiva i jezičnim osobitostima ostvaruje se kronika o jednome vremenu. Detaljnim opisima prostora, isticanjem društvenih značaja i asocijativnim retrospekcijskim prizivanjem sjećanja obnavlja se voljeni rodni grad. Zahvaljujući simetričnim kompozicijama, ali i pripovjednim tehnikama, ove autobiografske proze mogu se shvatiti kao vremeplov ili pak kao fiktivna šetnja i razgledavanje Vukovara. Autobiografsko je postalo univerzalno, individualno kolektivno, prostor se obnovio sjećanjima i tako je nastala književna rekonstrukcija grada stradaloga u ratu koja će ostati svjedokom vremena i nadom u bolju budućnost. |
| Abstract (english) | In this paper, what will be studied is how a war-stricken area has been reconstructed in literature as a social and cultural creation and as a carrier of memories of childhood and growing up. Pavao Pavličić’s Vukovarian series consisting of autobiographical prose „Dunav“ (1983., 1992.,1999.), „Šapudl“ (1995.) and „Vodič po Vukovaru“ (1997.) will be interpreted. Surely it is important to have in mind the sociopolitical circumstances, that is, the war destruction of Vukovar. In accordance with this, it may be seen that the motivation for writing the series was a desire for preserving the memories and rebuilding of the city, which has the intention of comforting the reader. It is emphasized that memories are a weapon, and that being aware of your own identity and where you belong is crucial for the victory. By describing everyday habits, cataloguing things that are characteristic for a reconstructed time and space, narrating from different time perspectives and using a specific language style, a chronicle of time is created. With detailed descriptions of space, emphasizing the social significance and associatiative retrospective evoking of memories, the loving hometown is being renewed. As a result of simetrical composition and narrative techniques, the mentioned autobiographical prose could be viewed as a time machine, or as an imaginary walk or sightseeing of Vukovar. The autobiographical became the universal, the individual became the collective, the space has been renewed by memories, and so was formed a literary reconstruction of a war-stricken city, which will remain as a witness of a time and a hope for a better future. |
