Arheološko nalazište broda potonulog kod otočića Gnalića na ulazu u Pašmanski kanal jedno je od najpoznatijih europskih i svjetskih lokaliteta. Očuvanost jedinstvene građe arheološkog nalazišta omogućuje proučavanje plovidbe, brodogradnje i međunarodne trgovine Venecije na zalasku renesanse. U kasnu jesen 1583, trgovački brod Gagliana grossa isplovio je iz Venecije natovaren raznovrsnom robom, s ciljem dostizanja luke Carigrada. Teret broda su činili mahom cijenjeni proizvodi europskih radionica, poput mjedenih svijećnjaka, široke ponude staklenih predmeta, sitnih predmeta za svakodnevnu upotrebu te tekstila. Među trgovačkim teretom je ukrcana i velika količina sirovina za izradu boje. Pronalazak sirovina u svojoj originalnoj ambalaži osobito je značajan budući da je moguće vizualizirati izgled sirovina i njihov način transporta, što je do sada bilo poznato samo temelju podataka iz pisanih povijesnih izvora. Potonuli brod nalazi se na jugoistočnoj padini otočića Gnalića na dubini od 26 do 30 metra. Premda je istraživan u kampanjama 1967., 1968., 1972., 1973. i 1996. godine, sustavno se istražuje tek od 2012. godine u sklopu projekta Brodolom kod Gnalića – ogledalo renesansnog svijeta pod vodstvom Irene Radić Rossi s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Istraživanja povijesnih dokumenata u Državnom arhivu u Veneciji, koja se odvijaju paralelno s podvodnim istraživanjima, otkrila su niz detalja o životnom vijeku broda Lazzara, Moceniga i Bassadona, nakon promjene vlasnika poznatog kao Gagliana grossa. Arhivski dokumenti su iznijeli na vidjelo podatke o posljednjem trgovačkom pothvatu broda, ali i niz informacija o posadi, teretu, životu kapetana, brodskog pisara i posljednjeg vlasnika. Cilj doktorske disertacije je dokumentirati, istražiti i proučiti sirovine za proizvodnju boje koje su činile dio tereta potonulog broda. Doktorska disertacija prikuplja rezultate arheoloških istraživanja, rezultate karakterizacije materijala provedene putem kemijskih analiza, te podatke iz sekundarnih povijesnih izvora, s ciljem boljeg razumijevanja proizvodnje, trgovine i pomorskog transporta ovog osebujnog tereta. Sirovine za proizvodnju boja se zatim kritički obrađuju u okviru mediteranskog kulturno-povijesnog i gospodarskog konteksta 16. stoljeća. Od samih početaka istraživanja tijekom 60-ih i 70-ih godina, na lokalitetu je zabilježena zamjetna količina sirovina i poluproizvoda upakiranih u drvene bačve i kutije. Nalazi sirovina po prvi put su objavljeni 1970. godine u radu O sirovinama, autora Ive Keleza, u publikaciji Vrulje 1: Glasilo Narodnog Muzeja u Zadru. Iako je riječ o jedinstvenom arheološkom nalazu materijala za bojanje sačuvanog u količinama namijenjenim velikom tržištu, nitko u znanstvenim krugovima nije se detaljnije posvetio ovoj tematici. Interes za ovom vrstom nalaza ponovo je iskazan tek tijekom podvodnih istraživanja u razdoblju od 2012. do 2014. godine kada su se pod sedimentom počeli nazirati obrisi bačvi ispunjenih nepoznatim sadržajem. Preliminarne analize prikupljenih uzoraka provedene su na Odsjeku za geologiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Radi potrebe istraživanja i izrade doktorske disertacije, ispitivanje sastava uzoraka materijala nastavljeno je u 2018. godini u Interdisciplinarnom centru za konzervaciju i restauraciju kulturne baštine (CICRP) u Marseilleu, u Francuskoj, te u 2019. godini u laboratoriju Ateliergebouw u Amsterdamu, u Nizozemskoj. U prostoru brodskog potpalublja najbrojnije su bačve visine do 50 cm, ispunjene koničnim čunjićima olovnog bjelila (olovni karbonat, ceruzit, ponekad u kombinaciji s bazičnim olovnim karbonatom, hidroceruzitom). Područjem bačava dominira sedam primjeraka duljine oko jedan metar, od kojih je šest ispunjeno crvenim okerom, tj. mješavinom hematita, kvarca i alunita. Ostali materijali za bojanje pronađeni su izvan originalne transportne ambalaže u različitim dijelovima potpalublja. Osim olovnog bjelila i crvenog okera, potvrđeno je postojanje boje cinobera (živinog sulfida, odnosno vermiliona, te moguće cinabarita), minija (olovnog II, IV oksida ili crvenog olova), orealgara i pararealgara (sirovina na bazi arsenovih sulfida), stibnita ili blistavca (antimonovog III sulfida), elementarne žive te crvenog lakovnog pigmenta, pripremljenog na bazi alunita, s talogom organske boje izrađene od kukaca košenil (boja karmin), korijena biljke broć (boja kraplak) i brazilskog drva (boja brazilin). Bitno je spomenuti da živa nije izravno korištena kao boja, već je služila za izradu živinog sulfida ili vermiliona, te je često korištena za pozlaćivanje ili posrebrenje predmeta i za izradu ogledala. Prisustvo žive u brodskom teretu može biti vezano i uz zalihe brodskog liječnika jer je živa služila za liječenje niza bolesti, te je u istom kontekstu potvrđena u teretu ratnih kraljevskih brodova Mary Rose (Engleska) i Kronan (Švedska). Namjena sirovina pronađenih na brodolomu kod Gnalića nije precizno određena. Prema povijesnim izvorima, poznato je da većina njih nije imala samo funkciju slikarskog pigmenta, već su imale široku primjenu kao kozmetički i medicinski preparati. Neke od navedenih sirovina bile su neizostavni dodatci za proizvodnju stakla i bojanje tekstila. U radu se namjerno izostavlja termin pigment, s obzirom da bi korištenje termina pigment ograničilo korištenje nalaza isključivo kao slikarskog materijala, eliminirajući ostale upotrebe koje sugeriraju povijesni izvori. Iz istog razloga je izbjegnuto korištenje engleskog termina pigments, stoga je u engleskoj verziji korištena inačica koja glasi colouring materials. Metodologija rada dijeli istraživanje na četiri faze: podvodno istraživanje i uzorkovanje, dokumentacija uzoraka, analize karakterizacije i identifikacije, te proučavanje sekundarnih povijesnih izvora. Podvodno istraživanje i uzorkovanje zahtijevalo je detaljnu pripremu u vidu proučavanja dokumentacije sa istraživanja iz 60-ih, 70-ih te 1996, pohranjene u Konzervatorskom odjelu u Zadru, te dokumentacije projekta Brodolom kod Gnalića – Ogledalo renesansnog svijeta. Nadalje, u 2017. godini proveden je detaljan pregled nalazišta tijekom kojeg su zabilježeni najbitniji položaji za uzorkovanje, te su potom isti opisno i fotografskidokumentirani. Zatim je izvršeno uzorkovanje odabranih položaja na nalazištu. U laboratoriju CICRP je izrađena fotodokumentacija uzorka, uključujući i dokumentaciju pod vidljivim (VIS), ultraljubičastim (UV), infracrvenim (IR) te infracrvenim zračenjem s 'lažnim' bojama (IRfc). Dokumentacija pod različitim zračenjem, tj. valnim duljinama, olakšala je odabir čestica za analize jer su različite boje ukazale na kontaminirane dijelove uzorka. Fotogrametrijsko dokumentiranje izvršeno je samo na uzorcima kojima je bilo važno zabilježiti oblik kalupa, kao što je to slučaj olovnog bjelila. Zapažanja mikroskopom su provedena kako bi se opisala homogenost ili heterogenost uzorka, te oblici, boje i veličine čestica. Analize karakterizacije su provedene pomoću rendgenske fluorescencijske spektroskopije (XRF); skenirajućeg elektronskog mikroskopa s energodisperzivnim detektorom rendgenskih zraka (SEM-EDX); rendgenske difrakcije na prahu (XRD); infracrvene spektroskopije s Fourierovom transformacijom (FTIR); te Raman spektroskopije (RS). Ukoliko su navedene analize sugerirale postojanje organskih materijala, upotrijebljena je tekućinska kromatografija ultravisoke djelotvornosti (UHPLC). U prilozima od broja šest do dvadeset prikazani su rezultati analiza, a diskusija o svakom zasebno može se pronaći u poglavlju broj deset. U potrazi za povijesnim podatcima o načinu proizvodnje, preradi te trgovanju sirovinama, odabrano je nekoliko različitih vrsta sekundarnih izvora: traktati o metalurgiji (Vannoccio Biringuccio, De la Pirotechnia; Georgious Agricola, De Re Metallica), slikarstvu (Merrifield, 1968), objavljeni inventari mletačkih trgovaca bojama (Matthew 2002; Krischel 2002; Matthew & Berrie 2010), dokumenti o osiguranju na brodovima u razdoblju od 1592. do 1609. godine izdani dvojicom javnih bilježnika G. A. Cattija i A. Spinellija (Tenenti 1959). Na prijelazu u 16. stoljeće, status Venecije kao trgovačke sile se uvelike mijenja zbog događanja u Sredozemlju te na oceanu. Otkrićem nove pomorske rute prema Indiji preko Rta Dobre Nade, Portugalci su preuzeli vodstvo u trgovini začinima te osigurali ulogu posrednika trgovaca začinima u Zapadnoj Europi. Izgubivši prevlast na tržištima Zapadne Europe, Venecija gubi monopol nad trgovinom začinima. Iako dodatno ugrožena napadima Osmanlija, Venecija ipak uspijeva održati trgovačke veze sa istočnim Mediteranom sve do kraja šesnaestog stoljeća. Tek dolaskom snažnog engleskog, francuskog i nizozemskog brodovlja u posljednjim desetljećima šesnaestog stoljeća, Venecija više ne uspijeva konkurirati na tržištu. Opadanje trgovačkog intenziteta je uzrokovala i nedostupnost drva, što je rezultiralo smanjenom brodograđevnom aktivnošću i smanjenjem broja novoizgrađenih trgovačkih brodova. Premda je turbulentno šesnaesto stoljeće obilježeno stalnom borbom za prevlast nad mletačkim prekomorskim i kopnenim posjedima, u samom centru Venecije se gubitak moći nije dao naslutiti. Tijekom 16. stoljeća Venecija je slovila kao 'grad boje', što se može protumačiti na dva načina. Vizualni identitet Venecije, raznobojne fasade, te česta upotreba mramora u arhitekturi ostavljali su posjetioce očaranima, kako svjedoče doživljaji pisaca onodobnih priručnika o putovanju. S druge strane, trgovački i proizvodni kapaciteti Venecije pokazuju koliko je 'grad boje' bio zaista opravdan naziv. Osim što se mogla pohvaliti dostupnošću minerala i organskih materijala europskog, istočnjačkog, pa čak i američkog porijekla, mletačke radionice i trgovine su bile poznate po posebnim tehnikama obrade i proizvodnje sirovina za izradu boje. S obzirom na kvalitetu proizvoda, obradu po posebnoj recepturi i raznolikost izbora pri kupnji, ne iznenađuje podatak da je nemali broj trgovaca, majstora i slikara putovao u Veneciju radi opskrbe slikarskim materijalima. Osobito je vrijedno spomenuti trgovce bojama (mlet. vendecolori) koji su se kao profesija profilirali krajem 15. stoljeća. Nekoliko očuvanih inventara trgovaca bojama sadržava iznimno vrijedne podatke o ponudi sirovina u Veneciji u 16. stoljeću. Brodolom kod otočića Gnalića za sada je jedino izravno svjedočanstvo pomorske trgovine sirovinama za izradu boja u razdoblju renesanse. Uzimajući u obzir veliko značenje boja u razvoju renesansne umjetnosti, ali i svakodnevnom životu na svim društvenim razinama, proučavanje materijala za bojanje iz tereta broda potonulog kod Gnalića u kontekstu renesansnih događaja, doprinijelo je poznavanju proizvodnje, trgovine i pomorskog transporta. Pisanjem doktorske disertacije, autorica nastoji upozoriti na postojanje sirovina za izradu boje na nalazištima brodoloma. Doktorska disertacija je skroman doprinos kojim se predlaže prikladna metodologija identifikacije sirovina te se istovremeno upućuje na znanstveni potencijal u okviru proučavanja trgovine sirovinama za izradu boje i slikarskih materijala.