Moglo bi se činiti nevjerojatnim da bi Oluja W. Shakespearea mogla biti plodno tlo za feminističku analizu, s obzirom da su ženski likovi gotovo u potpunosti izuzeti iz navedene drame (samo je jedan ženski lik prisutan na sceni: Miranda). Međutim, upravo je odsudstvo žena bogato značenjem: ono svjedoči o nejednakoj raspodjeli moći u društvu i upućuje na ugnjetavanje. Za razliku od nazočne Mirande, lik vještice Sycorax postoji samo u pričama što se iščitavaju iz dijaloga ostalih likova. Ipak, njezin je utjecaj itekako prisutan, uzmijaći u obzir da joj se ime spominje kako bi se, istovremeno, pogodovalo eurocentrističkoj patrijarhalnoj društvenoj strukturi, ali i kritiziralo istu. Cilj je ovog rada pokazati kako Sycoraxina navodna zla ćud vjerojatno proizilazi iz pristranog pripovijedanja koje za cilj ima omalovažavanje neovisnih žena crne rase ili žena domorodačkog porijekla. Sycoraxina pretpostavljena grubost analizirat će se u odnosu na glavnog lika drame: maga Prospera koji je ujedno i svojevrsni alter-ego spomenute čarobnice. Također, rad će se dotaknuti pitanja seksualnosti i kolonijalističke opresije kako bi se ukazalo na povezanost između odstupanja Sycorax od norme koju utjelovljuje Prospero, načina na koji je prikazana te uloge koja joj je dodijeljena. Isto tako, rad otvara mogućnost za prevrat u raspodjeli moći: raspravit će se može li se prevlast patrijarhalnog sistema poljuljati referirajući se na istu onu ideju koja ju naočigled održava: postojanje „opake“ i neobuzdane žene. Konačno, razmotrit će se bi li se odsutna i prezrena ličnost kao što je Shakespearova Sycorax mogla „upotrijebiti“ kao simbol u kontekstu aktivističkog pisanja i djelovanja.