Ovaj rad se bavi prikazivanjem odnosa između Kraljevine Italije i ostalih europskih velesila te prati dinamiku talijanskih pretenzija kako na hrvatski dio Jadrana tako i na ostale teritorije koje su oni smatrali da bi trebali pripadati njma. Zatim se prati ulazak Italije u Prvi svjetski rat (Londonski ugovor iz travnja 1915.) na stranu sila Antante upravo zbog obećanja određenih teritorija radi čega Italija napušta Trojni savez čija je članica bila još od 1882. Fokus rada se dalje premješta na Rapalski ugovor iz studenog 1920. kojim je Italija i „de iure“ ostvarila preuzimanje određenih dijelova hrvatskog Jadrana. Nakon toga se fokus rada premješta na jednu od važnijih osoba hrvatske povijesti u periodu oko Drugog svjetskog rata, a to je Ante Pavelić. Prati se njegov odnos s Mussolinijem, još od 1927. kada su uspostavljeni prvi kontakti pa do Pavelićeva povratka u Hrvatsku 1941. i dalje prema kraju Drugog svjetskog rata. Objašnjava se i poraz Jugoslavije od Hitlerove Njemačke nakon čega dolazi do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i ustoličenja Pavelića na njenom čelu čime je ispunjeno ono zbog čega se on i obratio Mussoliniju 1927., a to je nezavisnost Hrvatske. U konačnici, ispunjenje onoga što je Mussolini zatražio od Pavelića se dogodilo u vidu Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. potpisanima na 25 godina. Međutim, potrajali su samo malo više od dvije godine, jer je Pavelić nakon što je bila objavljena kapitulacija Italije 8. rujna 1943. iskoristio situaciju te je 10. rujna 1943. izdao Državno-pravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora.