Abstract (croatian) | Ovaj rad želi doprinijeti gospodarskoj povijesti istočnojadranskog područja u antici, s time da pokušava nadopuniti poznavanje proizvodnje i trgovine solju, koja je u svim narednim povijesnim razdobljima imala golemu važnost. Proizvodnjom i trgovinom solju u srednjem i novovjekovnom razdoblju na istočnom Jadranu bavili su se brojni eminentni znanstvenici: Zlatko Herkov (1971), Jean-Claude Hocquet (1978-1979 i drugi), Tomislav Raukar (1970; 1977; 1981), Ante Usmiani (1984), Ivan Erceg (1977; 1981), Josip Kolanović (1995), Šime Peričić (2001; 2005), Serđo Dokoza (2015), Bruno Brakus (2019) i drugi. Međutim, vrlo malo se zna o eksploataciji soli u antici. Jedini istraživač koji je pokušao proučiti povijest soli na ovim prostorima u antici je Marin Zaninović (1991). S obzirom da je proizvodnja soli bila jedan od najvažnijih izvora prihoda ovog kraja u kasnijim povijesnim razdobljima, vrlo je moguće da je imala primarnu važnost već u antici, ako ne i ranije. Razumno je pretpostaviti da je u mnogim slučajevima postojao kontinuitet eksploatacije solnih resursa od antike do srednjeg vijeka. To je razvidno na nekoliko lokaliteta solana, gdje se mogu primijetiti barem dvije kronološke faze (vidi Pogl. 3 i 4). Radi povijesne važnosti soli na ovim prostorima, nedostatak podataka o antičkom solarstvu spriječava nas da uobličimo širu sliku o gospodarstvu cijele antičke Istre i Dalmacije. Rad sažima dostupne podatke o proizvodnji soli na istočnojadranskoj obali u antičko doba, predstavljajući nove poglede i hipoteze, koji proizlaze iz osobnih opservacija tijekom terenskih istraživanja provedenih samostalno i u suradnji s institucijama, kako na kopnu tako i pod morem. Terenska istraživanja djelomično su uključena u projekt “Solane kao antropogena krajobrazna intervencija – novi multidisciplinarni pristup proučavanju promjena razine mora”, kojeg su 2018. započeli Hrvatski geološki institut (HGI) i Sveučilište u Haifi, u suradnji sa 437 Sveučilištem u Zadru, Zagrebu i Padovi, koji sada uključuje i doprinose znanstvenika iz drugih međunarodnih institucija (Bechor et al. 2020; 2023; Bechor et al., predano). Rad predstavlja metodologiju identifikacije arheoloških nalazišta solana, te ilustrira tipične artefakte prisutne u površinskim i kulturnim slojevima. Prikazuje i glavne razlike između rimskih i srednjovjekovnih struktura solana, kao i kontinuitet eksploatacije istih lokacija za proizvodnju soli tijekom različitih kronoloških razdoblja. S obzirom na još uvijek nisku razinu utjecaja antropogenog faktora na području hrvatskog priobalja, mnogi kopneni i podvodni arheološki ostaci povijesnih solana opstali su do danas, što hrvatsko priobalje čini izuzetnim mjestom za proučavanje povijesti proizvodnje soli u cijelom Sredozemlju. Stoga je fokus ovog rada eksploatacija soli. Podaci koji bi mogli upućivati na trgovinu solju na istočnom Jadranu u antici toliko su oskudni da nam dopuštaju samo osnovne pretpostavke i potragu za analogijama u kasnijim razdobljima, kada se ta pitanja mogu djelomično rasvijetliti uz pomoć arhivskih dokumenata. Duž istočnog Jadrana i mediteranske obale većina soli proizvedena je u umjetno izgrađenim solanama. Sol je po mnogočemu značajna za sva ljudska i životinjska bića – bila je neophodan sastojak za očuvanje namirnica te je omogućavala njihov prijevoz i trgovinu. Unatoč važnosti soli u svakodnevnom životu, solane su jedan od slabije proučavanih priobalnih proizvodnih objekata. Razlog je gradnja neizdržljivim materijalima: solane su većinom izgrađene od blata, u manjoj mjeri od kamena i drva, a potrebno ih je stalno održavati kako bi odoljele vremenskim nepogodama te snazi udara valova. Učestalija su arheološka nalazišta radionica za preradu ribe u Sredozemlju (Lagóstena et al. 2005; Botte 2009; Marzano 2013; Botte, Leitch 2014; Trakadas 2015), koja su koristila velike količine soli i bila u izravnoj vezi sa solanama. Poveznice među solanama, radionicama za soljenje i preradu ribe te ribolovnim lokacijama trebalo bi u budućnosti dodatno istražiti. Rimske radionice soljenja i prerade ribe u antičkoj Istri i Dalmaciji još uvijek su nepoznate, ali postupno se pojavljuju novi dokazi, paralelno s napretkom keramoloških istraživanja lokalno proizvedenih amfora za soljenje ribe. Ostaci solana uz hrvatsku obalu jedinstveni su u Sredozemlju. Građene su u plitkim i muljevitim uvalama, smještenim najčešće na zapadnoj istarskoj obali, na sjevernojadranskim otocima Krku, Rabu i Pagu, na obali i otocima sjevernog dijela Dalmacije, u Kaštelanskom zaljevu, te u južnoj Dalmaciji na poluotoku Pelješcu. Arhivski dokumenti svjedoče o postojanju solana još 438 od ranog srednjeg vijeka. Tijekom visokog i kasnog srednjeg vijeka grad Zadar je posjedovao mnogo solana, smještenih na kopnu i na brojnim otocima njegovog arhipelaga (Raukar 1977; Hocquet 1978: 83-85; Grgin 1996; Dokoza 2015), dok su šibenske solane građene u uvalama i jezerima južno od grada (Kolanović 1995: 190-227; Brakus 2019). U istom su razdoblju, s nastavkom korištenja u novom vijeku, gradovi srednje i južne Dalmacije – Trogir, Split i Dubrovnik – proizvodili sol u susjednim močvarnim obalnim područjima (Hocquet 1978: 85- 87). Sol se znatno manje proizvodila na otocima srednje i južne Dalmacije, kojima nedostaju tereni pogodni za eksploataciju soli. U rimsko je doba Zadar bio kolonija Iader, dok je Šibenik, kojeg su osnovali Hrvati u srednjem vijeku, vjerojatno bio uključen u područje antičke Scardone, današnjeg Skradina. Trogir, Split i Dubrovnik i njihova područja bili su dio ager-a antičkih kolonija Salone, Narone i Epidauruma. Stari su Rimljani bili poznati po tome što su izvlačili maksimalnu iskoristivost iz raspoloživih prirodnih resursa: za specifičnu poljoprivrednu i pomorsku eksploataciju, među koje spada i proizvodnja soli, birali su posebna prigodna područja. O kontinuitetu iskorištavanja istih uvala za proizvodnju soli od antike do srednjeg vijeka na temelju toponimije već su upozorili brojni stručnjaci (Skok 1950; Zaninović 1991; Matijašić 1998; Šimunović 2005), kao i na njihovo postojanje na istim lokacijama kroz stoljeća (Zaninović 1991; Auriemma 2016). Jedan od najznačajnijih primjera iskorištavanja morskih resursa od antike do novoga vijeka su Fizine na slovenskoj obali, između Pirana i Portoroža, gdje se uz skladišta soli iz 19. stoljeća nalazi rimsko naselje i ribnjak (Gaspari et al. 2007; Auriemma 2016). Studija slučaja uvale Makirina kod Tisna (Šibensko-kninska županija) pokazuje da se kombiniranim arhivskim, kartografskim, toponomastičkim, arheološkim i geoarheološkim istraživanjima može dokazati kontinuitet proizvodnje soli na istoj lokaciji od antike do srednjeg vijeka te kasnije. Ostaci solana uz istočnu obalu Jadrana danas su djelomično potopljeni zbog porasta razine mora. U Hrvatskoj se nalaze na maksimalnoj dubini od 1,5 m. Sastoje se od velikih suhozidnih pregrada, tj. nasipa, koji su zatvarali cijele ili dijelove većih plitkih uvala, opremljenih odgovarajućom muljevitom podlogom ravnog dna. Ta je podloga korištena za izgradnju dna slanih bazena, njihovih graničnih nasipa i kanala, koji su iskopani izravno u sedimentu. Unutar omeđenog prostora kojeg stvara pregradni zid solane nalaze se različiti paralelni ili okomiti zidovi od kojih neki predstavljaju granice kanala. Neki su kanali korišteni za dovođenje morske vode u solane i za premještanje salamure u različite odjeljke, dok su drugi odvodili kišnicu i oborinske vode iz slanih bazena natrag u more. Na različitim solanama sačuvani su otvori za 439 zapornice koje su uvodile morsku vodu u solanu i regulirale protok vode među raznim slanim bazenima. Pojedine solane još uvijek čuvaju dobro omeđene solne bazene koji su vidljivi iz zračnih fotografija (u slučaju srednjovjekovnih solana, koje se nalaze na nižim dubinama) ili na terenu (u slučaju rimskih solana u Bijeci, a možda i u Pakoštanima). Na nekoliko lokaliteta pronađeni su ostaci drvenih pilona i dasaka, kao i slojevi žbuke u Makirini. Iako je većina solana napuštena početkom 15. stoljeća zbog mletačkog monopola, na zračnim snimkama mogu se prepoznati ostaci, vidljivi jer se nalaze na manjim dubinama (-0,3 do -0,7 m). Solane iz antičkog doba, koje se često nalaze na istim mjestima, mogu se identificirati samo arheološkim terenskim radom. Arheološka istraživanja solana na hrvatskoj obali pokazala su da su u solanama srednjovjekovni zidovi suhozidi građeni nepravilnim vapnenačkim kamenom različitih dimenzija. U rimskim solanama mogu postajati suhozidi i zidovi vezani žbukom: u oba slučaja građeni su blokovima pravilnijih oblika koji su pažljivo slagani u različite redove. Desetljećima su znanstvenici predlagali hipotezu o povezanosti solana i rimskih vila, ali nisu imali dovoljno elemenata koji bi to dokazali. Taj je odnos očit u uvali Makirina, lokalitetu koji je uključen u multidisciplinarni projekt “Solane kao antropogena krajobrazna intervencija”. Izuzetno očuvani ostaci solane u Makirini, nalaze se neposredno ispred rimske vile (početak 1. st. - prva polovica 6. st. po Kr.). Dio solane radiokarbonski je datiran u 5. ili 6. st. po Kr.: drveni elementi korišteni u gradnji solana vjerojatno su posječeni istovremeno kada su sagrađeni ranokršćanski objekti na mjestu rimske vile iz carskog razdoblja na obali. U prilog radiokarbonskom datiranju, studijama razine mora i analizama žbuke koji su obavljeni na nalazištu, vanjski nasip drevnih solana u uvali Makirina također može se lingvistički datirati prije 7. st. po Kr. Lokalitet Makirina također dokazuje kontinuitet korištenja solane sigurno od razdoblja kasne antike do srednjeg vijeka, što potvrđuju arhivski dokumenti i arheološki ostaci na lokalitetu. Strukture vidljive na terenu omogućuju povlačenje izravnih paralela s drugim srednjovjekovnim solanama na istočnojadranskoj obali. Drugo postignuće arheoloških istraživanja, uključenih u gore navedenom projektu, je spoznaja da su solane na otoku Lavsi u Kornatskom arhipelagu rezultat jedinstvenog plana koji je izgrađen vjerojatno tijekom druge polovice 14. stoljeća, kao što to sugeriraju arhivski dokumenti i studije razine mora. Datiranje ovih solana u rimsko doba, koje je prvi predložio D. Vrsalović 1979. godine, i danas se nalazi u brojnim znanstvenim i stručnim publikacijama. Iako obližnje koncentracije rimske keramike pokazuju posjećenost uvale Lavsa u ranijim 440 razdobljima, možemo samo pretpostaviti da se u rimsko doba sol proizvodila na otoku na istom mjestu kasnosrednjovjekovne solane. Daljnja arheološka istraživanja u uvali Makirina i na drugim lokacijama od interesa, zajedno sa spoznajama iz trenutačnih iskapanja ostataka solane u uvali Bijeca u Istri, sigurno će pridonijeti nove, zanimljive elemente za razumijevanje drevnih tehnika proizvodnje soli u Jadranskom moru i Sredozemlju. |