| Abstract (croatian) | W. G. Sebald je spisatelj koji je poput književnog hodočasnika obišao krajolike povijesti, stvarajući pritom jedinstvenu transcendenciju poetičkog doživljaja. U svom književnom i književno-znanstvenom radu iznova definira granice književnih vrsta i pritom razvija osebujnu poetiku sakralnosti koja je u svojoj cijelosti još neistražena. Nekoliko biografskih podataka ukazuje na potrebu za istraživanjem u navedenom smjeru i mogućnost svrstavanja njegovog stvaralaštva u postsekularnu književnost. Sebald je bio maloljetnik kada je odlučio napustiti crkvu, što je bio kontroverzan potez u njegovom selu u bavarskim Alpama, gdje je odrastao u poprilično konzervativnoj sredini tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Status autsajdera dijeli sa svojim likovima te velikim brojem književnika koje je istraživao u svojim znanstvenim radovima. Tijekom svojih formativnih godina i prije stalnog zaposlenja na Sveučilištu u engleskom Suffolku, često je bježao, putovao i migrirao u razne sredine, tražio alternativna rješenja u mnoštvu polja svoga rada i bivanja. Tu se primjerice ubraja Sebaldov plan objave apodiktično sastavljene disertacije u razloženim poglavljima ili njegovo rano djelovanje unutar School of European Studies, koje je bilo interdisciplinarno, liberalno i ispunjeno mladim znanstvenicima neortodoksnih akademskih interesa. Iako je proza glavna književna vrsta pod kojom se danas pamti, djelovanje započinje s tri epske pjesme koje su bile tematski i stilski povezane te su zajedno izdane u njegovoj prvoj knjizi Nach der Natur. Sebald je već desetljećima ranije pisao, ali uglavnom za sebe, a ne za publikaciju, tražeći tako izlaz iz svakodnevice. Nach der Natur prvi put pokazuje Sebaldovu naklonjenost prema raznim fotografijama, slikama i dokumentima koje je usko povezivao s tekstom te vješto uvrštavao u svoju prozu stvarajući tako ikonotekst. Slike i fotografije su toliko temeljito povezane s tekstom da gube svoje prvotno značenje. Drugom polovicom osamdesetih Sebaldova se akademska karijera stabilizira. Postaje profesor na University of East Anglia u Norwichu, gdje ostaje raditi za stalno. Slijedi niz brzih napredovanja, pa je već 1990., prije izdavanja prvog romana Schwindel. Gefühle., postao voditelj odjela za europske književnosti. Bio je to prvi roman koji je uveo čitatelje u Sebaldov osebujan stil. Njegovo pisanje postaje nemoguće definirati. Niti jedna književna vrsta kao niti jedan žanr ne opisuju njegovu prozu dovoljno precizno. Schwindel. Gefühle. nalazi se u limbu između činjenica i fikcije, romana i autobiografije, znanstvenog istraživanja i putopisa. Kada je jedan izdavač upitao Sebalda pod kojim žanrom bi želio izdati svoju knjigu, on je jednostavno odgovorio „pod svim“. Prve književne nagrade nisu utjecale na Sebalda. Tekstovi, koje je desetljećima pisao i samo rijetko gurao kroz proces publikacije, prvenstveno su bili nusproizvod njegove egzistencije. Pisanje je za njega bila opsesija i ispunjavanje potreba, a objavljivanje i slava bili su posve nevažni. Sebaldovo daljnje književno i znanstveno djelovanje ostalo je netaknuto priznanjima koja su se sve češće pojavljivala. Već 1991. Sebald izdaje Die Ausgewanderten, djelo koje spaja četiri pripovijetke od kojih se svaka fokusira na opskurnu životnu priču jednog lika. Pripovjedač i likovi sada su već toliko bliski da ih je ponekad nemoguće razlikovati unutar teksta. Svaki lik, kao i sam pripovjedač, proživljava svojevrstan egzil. Upravo je ovo djelo razlog zašto se Sebald prvo smatrao holokaust autorom, što je vremenom postao klišej. Danas se zna da je takvo poimanje njegovog stvaralaštva posve banalno. 1995. objavljuje Die Ringe des Saturn, koji je u prvim izdanjima imao podnaslov Eine englische Wallfahrt (englesko hodočašće). Već u startu prikazuje se svojevrsna sakralizacija profanog i mogućnost analiziranja iz postsekularnog stajališta, što je centralna tema ovog rada. Kasnije se podnaslov izostavlja, kako se knjiga ne bi razmatrala kao običan putopis. Pobožnost prema prirodi je još istaknutija nego u prijašnjim djelima. Javni nastupi postaju sve traženiji, a to je nešto od čega je Sebald redovito bježao. Preokret u Sebaldovom akademskom životu događa se ukidanjem njegova odjela. Trebao je predavati „Kreativno pisanje“ iako je bio uvjeren da se kreativno pisanje ne može poučavati. Godine do njegove smrti 2001. bile se pune restrukturiranja i prekretnica. S jedne strane dobiva stipendiju koja bi mu do smrti omogućila imati slobodne semestre, a s druge strane sastavlja Austerlitz, posljednje djelo objavljeno za života, s kojim se konačno probija na internacionalnoj razini, što Sebaldu predstavlja ozbiljno tjelesno i psihičko opterećenje. Pozitivistički gledano, postoji nekoliko točaka koje ukazuju na potrebu istraživanja Sebalda s postsekularnog stajališta. No za takvu analizu potrebna je kombinacija metodičkih pristupa. Prvo se postavlja vjersko-sociološki okvir koji sažima pozadinu društvenih promjena. Predstavljaju se mišljenja i radovi suvremenih sociologa, teologa i filozofa o postsekularizmu. Upotrebljava se teorija sistema i interdiskursnost, kako bi se stvorio preduvjet za spajanje kulturne sociologije, religije i književnosti. Sociologija književnosti, koja smatra da je roman zrcalo društva, pridonosi otkrivanju društvenih procesa i karakteristika postsekularizma. S obzirom na to da je postsekularizam u društvenom i književnom aspektu još poprilično mlada pojava, prikladno je koristiti teoriju diskursa za određivanje zajedničkih značajki i za stvaranje definicije postsekularne književnosti. Potom se prikazuju rezultati raznih književnih istraživanja s postsekularnom konotacijom. Čak i Sebald sudjeluje u postsekularnom načinu analiziranja književnosti, što njegove zbirke eseja višestruko potvrđuju. U njima pronalazi karakteristike postsekularne književnosti koje kasnije primjenjuje u svojim romanima, često u opširnijem i dublje razrađenom obliku. Pomnim iščitavanjem uz podršku analize motiva pronalaze se značajke Sebaldove poetike sakralnosti, a koje su prisutne u svakom njegovom književnom djelu. Znanstvenici nisu suglasni je li moderno društvo sekularno ili obilježeno postsekularizmom. Dva temeljna, ali u osnovi odvojena stajališta daju Jürgen Habermas i Charles Taylor. Habermasova razmišljanja su jezične naravi te ističu nedostatak artikulacijskih mogućnosti sakralnog jezika. On apelira na postizanje zajedništva u svjetonazoru religioznog i sekularnog dijela društva. Taylor fokusira svoju argumentaciju na širokom spektru društvene preobrazbe koja zanemaruje vrijedna životna dobra. Glavno pitanje jest hoće li se religija svesti na marginalnu pojavu ili će se sakralne osebujnosti restrukturirati u novi oblik duhovnosti. Postsekularne rasprave nalaze se u širokom spektru kulturno znanstvenih krugova. Većina prepoznaje znatnu preobrazbu i odvajanje religije i religioznosti, a u pojedinim pogledima smatra se da je pitanje postsekularizma povezano s temeljnim europskim vrijednostima. Rasprave se također povezuju s metafizikom, gdje se vode diskusije o temama kao što su moral, ljudska smrtnost i odnos s prirodom. Ipak, do konsenzusa rijetko dolazi. Također nije jasno je li doba postsekularizma uopće započelo ili se suvremeno društvo tek nalazi u procesu ulaska u to doba. Najčešće stajalište jest, da je zadnji korak potpune sekularizacije sekulariziranje same svijesti. Do toga najvjerojatnije nikada neće doći jer će neki oblik religioznosti opstati, kao što je to do sada prikazano kroz povijest. Sekularizacija uglavnom istodobno vodi u dva smjera jedan je destrukcija, a drugi je preoblikovanje religioznih vrijednosti. Svaki dio društva, kao ekonomija, medicina, sport i umjetnost, razvijaju se uvelike odvojeno jedan od drugog te tako određuju svoj vlastiti identitet i svoju vlastitu namjenu, u što spada i oblik duhovnosti u postsekularizmu. Jedna od kritika pritom jest da religija gubi svoj kontakt s kulturom te iz toga proizlazi duhovnost koja se trivijalizira poput procesa konzumiranja kulture u moderno doba. S druge strane postoje i stajališta koja nisu pesimistična. Navodi se da religioznost već odavno i dalje živi i to unutar kulture i umjetnosti. Tu dolazi do takozvanog pluralizma i individualizma koji predstavljaju dvije glavne značajke postsekularizma. Pluralizam je raspršenje nekoć centralizirane, čvrstim i stalnim odredbama određene religije u mnoštvo podtipova koji se stalno razvijaju i mijenjaju, dok individualizam predstavlja prilagođavanje religioznosti potrebama pojedinca. Traže se optimalna, a ne tradicionalna rješenja za duhovna pitanja, pri čemu teolozi kritiziraju suvremeno društvo kojemu nedostaju statične vrijednosti. U postsekularno doba umjetnost i kultura se sakraliziraju. Oboje nisu u temelju empirijski nastrojeni, što im je zajednička karakteristika i razlog zašto se promjena u jednom odražava u drugome. Zato je umjetnost rani pokazatelj kada je religija u procesu mijenjanja, što se u novije doba prvi put događalo za vrijeme romantizma, pa se tako romantizam može smatrati najranijim početkom postsekularizma, ili barem početkom razmišljanja koja su vodila prema postsekularizmu. Nadalje, razdoblje moderne se najčešće navodi kao katalizator za postsekularna razmišljanja, jer je to razdoblje uvelo duhovnu nestabilnost zbog potpunog odbacivanja određenih društvenih vrijednosti i time otvorilo svojevrstan rascjep kolektivne svijesti, koji postsekularizam sada pokušava ispuniti. Iz te perspektive, postsekularno doba predstavlja vrstu povratka religioznosti i duhovnim vrijednostima, koji ulazi u sve aspekte društva, pa tako i u književnost. Postsekularna književnost je istodobno odraz povratka religioznosti u individualiziranom i pluraliziranom obliku, kao i njen preobražaj sa značajkama sakralizacije profanog u svrhu ispunjavanja vlastitih duhovnih potreba. Djela koja prikazuju takve značajke su raznovrsna u svojoj prezentaciji individualizirane religioznosti, pa tako nailazimo na suptilna ispitivanja novih, prilagođenih duhovnih činova ili eksplicitne, skoro pa teatralne prikaze religioznih sadržaja. Jedan od žanrova koji sve češće pokazuje postsekularne karakteristike je postmoderan putopis. U srednjem vijeku taj je žanr često bio povezan sa hodočašćem, gdje je sveta destinacija bila u centru teksta. U postsekularnom putopisu sam se put ili pak sam čin pisanja sakralizira, pa centar postaje pojedinac i njegova osobna transformacija. Likovi pronalaze spas ili izbavljenje u profanom, to jest u putu ili u pisanju, pridodaju mu duhovne karakteristike i time oblikuju vlastitu religioznost. Čežnja transformaciji i metatekstualne poveznice padaju u prvi plan teksta te se njegova funkcija time personalizira. Na takav način strukturirane putopise pronalazimo u djelima poput In Patagonia i The Songlines Brucea Chatwinsa, koja su oličenje povijesnog sinkretizma što je jedna od karakteristika postsekularnog doba. Djelo Maxima Billera Die Tochter još je jedan primjer romana koji se može analizirati s postsekularnog stajališta, jer prikazuje dvije razine religioznosti. Prva se bazira na religiji, a druga na profanom koje se sakralizira, pa tako susrećemo neobičnu mješavinu religijske tradicije i postsekularne pobožnosti. Postsekularna književnost upravo je zbog obilježja pluralizma i individualizma vrlo raznolika, što je očito u usporedbi književnika poput Dona DeLilla, Louise Erdrich, Toni Morrison, Michaela Ondaatjea, Thomasa Pynchona i Leslie Marmon Silko. Ono što im je zajedničko jest da se u tekstu traži neki oblik iskupljenja kroz preobrazbu religije ili religioznosti, no postupci, teme i motivi variraju od suptilnih do ekstremnih prikaza sakralizacije. Pynchonov Vineland i Morrisonin Paradise dva su primjera gdje se postsekularnost odražava u gotovo teatralnom stilu. Bez obzira na intenzitet sakralizacije, glavni likovi gotovo svih romana razvijaju svoju individualiziranu spiritualnost potaknutu iz njihovog autsajderskog statusa, što je ujedno i karakteristika Sebaldovih glavnih i sporednih likova. Svi oni pronalaze idosinkrastička rješenja, načine na koje razmišljaju i kako se ponašaju, kako za pitanja svakodnevnice, tako i za fundamentalna životna pitanja. Oni predstavljaju daljnji razvoj otuđenih glavnih likova književnosti doba modernizma koje opisuje Georg Lukács. Zbog velike razlike u primjerima postsekularnog djelovanja unutar tekstova postsekularne književnosti, može se reći da se takva književnost još nalazi u fazi eksperimentiranja. Granice se dodiruju, testiraju ili obnavljaju, a književnici se ne ustručavaju suočiti svoje likove s neuspjehom. Bez obzira na način manifestacije postsekularnosti unutar književnosti, ona u većini slučajeva prikazuje razdvajanje religije i religioznosti. Preobrazba duhovnih činova se uglavnom ocrtava kod pojedinca, ali postoje i primjeri gdje cijela razina obitelji biva zahvaćena takvom transformacijom, što se može uočiti i u Sebaldovim književnim djelima. Prije nego što ih je sam uvrstio u svoje romane u razrađenijem i opširnijem obliku, Sebald je pronalazio karakteristike sakralizacije i postsekularne motive u mnoštvu poznatih i nekoliko gotovo opskurnih književnika. Takav način interpretiranja može se pronaći u svakoj od njegove četiri zbirke eseja; Die Beschreibung des Unglücks, Unheimliche Heimat, Luftkrieg und Literatur i Logis in einem Landhaus. Tekstovi unutar navedenih zbirki nisu nipošto čisti znanstveni uradci, nego prozna djela koja se, kao i njegovi romani, teško mogu opisati postojećim književnim vrstama. Iako je navođenje izvora i praćenje književno-znanstvenih metoda isprva uglavnom nazočno, takav se stil pisanja s vremenom gotovo u potpunosti gubi. U prvoj zbirci, Die Beschreibung des Unglücks, Sebald pronalazi u Adalbert Stifterovom Der Nachsommer dihotomiju između sakralnog i profanog kroz mnoštvo primjera te djelo razmatra kao sveobuhvatnu alegoriju dihotomije. Otkriva pražnjenje svetog i subjektivan oblik eshatologije koji se reflektira ponajprije u prikazu prostora. Nadalje, uočava interakciju sakralnog i profanog u analizi ženskih likova koji se sakraliziraju svojim skoro pa apstraktno pojednostavljenim izgledom, što ukazuje na žudnju za celibatom. Naposljetku, ispunjenje i kulminacija željenog celibata odražava se u smrti ženskog lika. Prikaz prostora, prema Sebaldu, ponovno predstavlja križanje sakralnog i profanog u Schnitzlerovom Traumnovelle. Svjetla, aura neprirodnosti, vrtna vrata kao prijelazni prag u sakralno i izuzetna neobičnost likova govore Sebaldu da je prikaz prostora u kojem se likovi nalaze sakraliziran. U tom kontekstu ističu se i zvukovi koji asociraju na crkvene melodije. Iako Sebald ne spominje ponovno pojam eshatologije, on navodi kako interpretirani tekst dolazi do svog vrhunca u razaranju ljepote i dobrote. Sebaldovo proučavanje romana Der Nachsommer i Traumnovelle povezuje pokušaj odbacivanja erotskih strasti i opasnosti povezane s njima, što je vrsta postsekularnog profanog celibata. U istom pogledu, Sebald nastavlja s tumačenjem Hofmannsthalovog fragmenta romana Andreas, gdje ističe da je glavni lik stvoren za ispitivanje zemaljskih grijeha. Taj se motiv povezuje s motivom znanosti, tj. ponovno na sakraliziran način, sa zabranjenim znanjem, pa je Sebaldu prikladno da se glavni lik spotakne na jabuku. Kafka je jedan od Sebaldovih omiljenih pisaca, pa se tako u svojim esejima konstantno vraća na njegova djela, posebice na roman Schloß. I ovdje Sebald ponovno opisuje prostor kao sakralizaciju profanog, što kod Kafke sagledava iz nekoliko razina. Već na početku teksta, kada glavni lik K. prelazi most prema selu gdje se većina glavne radnje odvija, Sebald percipira prelaženje praga između ovog i drugog svijeta te opisuje glavnog lika kao mrtvu dušu. Ostali likovi imaju svoju rutinu hodočašća, kao Otac koji svakog jutra obilazi nekoliko mjesta u selu u uzaludnom pokušaju izbavljenja sebe i svoje obitelji. Ta mjesta Sebald uspoređuje sa putokazima smrti te pronalazi u atmosferi i arhitekturi zgrada karakteristike koje podsjećaju na pakao. U onome što isprva djeluje kao profana zavrzlama, Sebald otkriva religioznu analogiju i nekoliko razina duhovnosti. U jednom kasnijem eseju Sebald se vraća Schloß-romanu, pa mu pridodaje još jednu sakralnu dimenziju u obliku mesijanizma. U srži Thomasa Bernharda i njegova romana Frost, Sebald uočava gnostiku i alegoriju procesa raspadanja prirodnog svijeta. Sebaldov naklon eshatologiji, čini se, upravo je kod Bernharda pronašao svoj početak i svog glavnog uzora. U neposrednom kontaktu s time nalazi se Sebaldov esej o Gerhardu Rothu i njegovom romanu Winterreise. Kod njega pronalazi značajke sakralnog arhiviranja, odnosno namjeru ovjekovječivanja profanog, što je i jedna od glavnih karakteristika Sebaldove poetike sakralnosti. U zadnjem eseju iz Die Beschreibung des Unglücks, Sebald se vraća Stifteru i Handkeu kako bi rastumačio eshatologiju u njihovom svjetonazoru, a koja proizlazi iz pokušaja stvaranja svojevrsnog raja na zemlji i sakralizacije svakodnevnice, ali i pokrivanjem mračne dimenzije sadašnjosti. U Sebaldovoj drugoj zbirci eseja, Unheimliche Heimat, otkrivaju se drugi načini sakralizacije, primjerice pripovjedačevo idoliziranje, što je prikazano u djelu The Indian Chief or Tokeah and The White Rose Charlesa Sealsfielda. U istom djelu pronalazi i motiv savršenstva koji se u postsekularizmu pripisuje profanim likovima, predmetima i mjestima, pa im se time pridodaje sakralna dimenzija. Slična interpretacija može se i pronaći u Kompertovim pripovijetkama, gdje glavni lik traži savršenstvo u nerealnim okolnostima. U Chateaubriandovom djelu Atala, Sebald prepoznaje značajke profaniranog hodočašća tijekom vrhunca pripovijesti. Sebald se vraća Kafkinom romanu Schloß te ga tumači iz perspektive mesijanizma. Tvrdi da je takva dimenzija pisanja Kafki bila namjera jer je poslovno zanimanje glavnog lika, geodet, homofon hebrejskog naziva za mesiju. Nadalje, Sebald pronalazi motive traženja iskupljenja kako pojedinca, tako i zajednice, pogotovo kod likova koji to čine na ekscentričan način. Tu se opet naziru poveznice sa Sebaldovim likovima, koji su u svojoj osebujnoj marginalizaciji prokleti. Esej o Josephu Rothu iz Unheimliche Heimat u naslovu nosi riječ „Kaddisch“, što je vrsta hvalospjeva u obliku molitve i ondje Sebald pronalazi motive vječnosti, eshatoloških vizija nebeskih gradova i destrukciju kao ovjekovječenje gubitka. U eseju o Kompertu pronalazi manje čestu pojavu profaniranja sakralnog, gdje se židovski povratnik u svojoj zajednici uvelike trudi objasniti čudne religijske tradicije kako bi prebrodio vlastitu averziju prema njoj. Kapitalizmu također prvi put pridodaje sakralnu dimenziju u Unheimliche Heimat, dok tumači djela Petera Altenberga. Kapitalizam se spaja s motivima sakralne vječnosti, pa se može primijetiti sličnost s Walter Benjaminovim shvaćanjem kapitalizma kao religije. Sebaldova treća zbirka eseja, Logis in einem Landhaus, u svom je stilu sličnija njegovim književnim djelima, nego starijim znanstvenim radovima ili esejima. Učestalost biografskih digresija raste, a poetiziranje pisaca i njihovih djela sve je izraženije te Sebald počinje sve češće sebe uvoditi u prozu, pa se tako sve više gubi objektivnost. Spominje da je pisanje nešto čega se ne može osloboditi, što je samo jedna u moru sličnih izjava koja ukazuje na to da je Sebaldu pisanje opsesija i vrsta pokore. U eseju o Hebelu se isprva fokusira na Hebelovu sličnost s vlastitim djedom s kojim je Sebald bio izrazito povezan. Kasnije se posvećuje tumačenju Hebelovih kalendarskih priča te u jednoj sakralizira glavnog lika za čiju pojavu tvrdi da nalikuje svećeniku. Općenito u Hebelovoj prozi Sebald ponovno vidi motiv mesijanizma. Hebel je, prema Sebaldu, u svom činu pisanja spasitelj i čuvar zemaljskih dobara. Na ovom mjestu se također može vidjeti paralela sa Sebaldovom opširnom kolekcijom memoara koji se pronalaze unutar njegove proze. U istoj zbirci, u eseju o Jean-Jacquesu Rousseau, pronalazimo takozvanu resakralizaciju, proces tipičan za postsekularizam, u kojemu se svetome pripisuje nova, sporedna ili preoblikovana razina personalizirane svetosti. Tako jedan otok, koji nosi ime sveca, postaje piscu sakralan ne zbog svoje povijesti, crkve ili svetog prostora, nego zbog drugih, trenutnih okolnosti koji se odnose isključivo na njega. Eseji o Gottfriedu Kelleru i Robertu Walseru također su više fokusirani na osobu i njihov svjetonazor te individualizirano pronalaženje smisla, nego na književno djelo koje nije više nadređena tema u tekstu. Sebaldovo poimanje eshatologije, otkrivanje prenamijenjene crkvene simbolike te prelaženje metafizičkih pragova najviše dolazi do izražaja u esejima koji su objedinjeni u Luftkrieg und Literatur, posljednjoj zbirci objavljenoj tijekom njegova života. Ondje, između ostalog, Sebald obrađuje djela Hansa Ericha Nossacka, Alfreda Anderscha, Petera de Mendelssohna, Alexandera Klugea i Hansa Dietera Schäfera. Kod svih navedenih književnika Sebald pronalazi individualizirani prikaz apokalipse koji proizlazi iz pregršt eshatoloških motiva i pluralizma u načinu probavljanja neposredno poslijeratne situacije u Njemačkoj. Iako ne postoji monografija koja tumači Sebaldova djela sa stajališta postsekularizma, ipak postoje književno-znanstveni radovi koji se dotiču te teme. U tim slučajevima takva je perspektiva sporedan komentar ili izolirano poglavlje većeg uratka. Alida Kreutzer i Gregory Guider prepoznali su sakralnu dimenziju putovanja pripovjedača, likova i objekata unutar Sebaldovih tekstova. Long je interpretirao Sebaldove slike i fotografije kao sekularizirane relikte te je Sebaldovu prozu uspoređivao s panoptikumom, što je analogija božjem pogledu. McCulloh prepoznaje sakralizaciju kod Sebaldovih istraživanja određenih ruševina. Sara Friedrichmeyer uočava potragu za utjehom koja se odvija unutar religioznih poveznica. Kilbourn kod Sebalda primjećuje svojevrstan oblik sekularne vjere. Deane Blackler navodi da je kod njega potrebno istražiti elemente sekularne metafizike, što je jedan od zadataka postsekularne književne znanosti. Christoph Eggers pridodaje sakralne karakteristike Sebaldovoj poetici slika. Bettina Mosbach definira opozicije mističnih i znanstvenih sistema kod Sebalda s kojima tumači Sebaldovu svojevoljnu ritualizaciju ophođenja s umrlima. Dakle zaista postoje brojna obilježja sakralne poetike kod Sebalda, koja izviru na nekoliko razina njegovog pisanja. Arhiviranje kao sakralan zadatak, transcendencija, mističnost i vremenitost glavne su dimenzije njegova sakralnog izražaja. Sakralizacija profanog ima sveobuhvatnu ulogu unutar navedenih dimenzija, a iz njih najčešće proizlaze motivi vječnosti, savršenstva, sakralizacija prirode i okoline, svojstveno stvaranje smisla, pokora i potraga za izbavljenjem. Intratekstualnost s postupkom autofikcije su tekstualni koncepti kojima se navedeni motivi ostvaruju i čine instrument stvaranja Sebaldove poetike sakralnosti. Atribut vječnosti duboko je utkan u raznim religijama, pa tako i u kršćanstvu, gdje se povezuje s Bogom, dušom i životom nakon smrti. Pridodavanjem karakteristike vječnosti zemaljskim pojavama postiže se sakralizacija, što je u svim Sebaldovim djelima redovita pojava. Vječnost se ne odnosi samo na vrijeme, nego i na prostor u obliku beskonačnosti. Primjerice, u Nach der Natur, pjesnik gleda na grad sa svog radnog mjesta, a dio grada, koji je obuhvaćen industrijskim dimom, mu se čini da se proteže do onog svijeta. U istom djelu, pjesnik se nalazi pokraj kamene uvale gdje mu svaki kamen predstavlja jednu od bezbroj mrtvih duša. Sebaldovo prvo književno prozno djelo Schwindel. Gefühle. prikazuje vječnost u svakakvim pojavama. U jednom primjeru se veže uz svjetleću reklamu dok u drugom nalazimo naizgled beskonačne šetnje bez cilja, pojavljuje se nesanica koja se čini vječnom, uočava se drveće koje se beskonačno proteže u visinu, gosti hotela vječno su ga napustili, u sjećanju se opaža beskonačna tišina, jedna limuzina vozi beskonačno sporo, upravo napušteni grad nalazi se beskonačno iza pripovjedača, lik Maxa Auracha kod promatranja slika Grünewalda zapaža beskonačnu bol, pripovjedač čuje glasove opernog pjevanja iz beskonačnih dubina, Thomas Browne vidi prirodu kao beskonačnu geometriju, krajolici kroz koje pripovjedač putuje su često beskonačni, vozila se ocrtavaju kao abakus za izračun beskonačnosti, vrijeme se nerijetko doživljava kao beskonačno ili kao beskonačan zatvor i likovi su zarobljeni u beskonačnim radnjama. Beskonačnost u većini slučajeva nagovještava sakralizaciju profanog i pojavljuje se kao popratna pojava duševne nelagode iz koje pripovjedač i likovi pronalaze spas upravo uz proces sakralizacije. Motiv savršenstva, s druge strane, veže se uz duševno blagostanje, pa je njegova pojava, za razliku od motiva beskonačnosti, uvelike pozitivna. Savršenstvo je također atribut koji se u kršćanstvu veže uz boga, ali i uz anđele. Pridodavanjem karakteristike savršenstva profanim objektima, likovima ili situacijama povećava se njihova subjektivna vrijednost, sakralizira njihovo poimanje, pa čak i postiže oslobođenje od duševnog nemira ili duševne boli. U jednom primjeru pripovjedač se nalazi u vlaku i pokušava prevladati osjećaj nelagode koji ga već neko vrijeme prati. Ubrzo uočava jednu djevojčicu i jednu redovnicu, koje su udubljene u čitanje svojih knjiga. Opčinjen njihovim jednostavnim, svakodnevnim savršenstvom pripovjedač pronalazi izbavljenje iz duševnog nemira. Motiv savršenstva se također može vezati uz neobične pojave, kao slamnati šešir jednog osebujnog lika kojeg pripovjedač uočava u konzulatu. Savršenstvo se veže i uz očito nesavršene likove, poput dr. Henryja Selwyna koji se opisuje kao stara, krhka osoba, sa nespretnim, ali ipak svršenim pokretima. Drveće, koje je jedna kobna bolest uništila, pripovjedač opisuje savršenim pa na taj način potencira elegičan ton u opisivanju prirodne tragedije. Jednu staru knjižicu s ljekovitim receptima, glavni lik Austerlitz doživljava kao savršenu te ju tijekom psihičke krize konstantno čita iznova i nauči napamet poput molitve, pa tako pronalazi duševni spas. Prilikom posjeta jednog groblja, pripovjedaču se svako ime na natpisima čini savršeno, svaku umrlu osobu doživljava kao sveca, a njihovo porijeklo kao sakralno. Tu, uz pomoć savršenstva, pridodaje novu duhovnu vrijednost profanom, a pritom zanemaruje tradicionalno shvaćanje religije vezane uz groblja. Uz motiv sakralizacije prirode i okoline ulazi i motiv vatre i pogleda od gore, tj. iz uzvišene perspektive. Vatra u kršćanstvu često predstavlja božju prisutnost, a jedan od najpoznatijih primjera je kada Bog razgovara s Mojsijem kroz goreći grm. Pogled od gore predstavlja božji pogled, a često se u Sebaldovim tekstovima veže uz sakralizaciju onoga u što je pogled usmjeren. Priroda je u kršćanstvu nesavršena, ali u postsekularizmu može postati intenzivan izvor prilagođene duhovnosti, pa se sakralizira na razne načine. Nadalje, kod Sebalda se sakralizacija okoline i krajolika veže uz nagle i snažne promjene vremena koje djeluju poput biblijskog očitovanja. Prizori mogu biti apokaliptični pa im se pridodaje eshatološka dimenzija. Razni gradovi se u svojoj ljepoti nekoliko puta opisuju kao savršeni ili kao nebeski Jeruzalem. Dijelovi krajolika postaju uspomena na umrle ili izvor intenzivnog duševnog blagostanja. Priroda, okolina, gradovi, stijene, more, drveće - cijeli svijet se ponekad čini da gori, svijetli ili bliješti kada određena digresija dođe do nekog praga. Neopisive i neobjašnjive pojave pridodaju auru mističnosti, a krajolici se nekoliko puta kroz Sebaldova djela opisuju kao elizejska polja. U takvim okolnostima se likovi ili pripovjedač nalaze na rubu između ovog i onog svijeta. Što se dublje u tekstu nalazimo, to su instance prirodne pobožnosti intenzivnije, a pred kraj Die Ringe des Saturn, pripovjedač se želi sjediniti s prirodom, postati dio nje, integrirati svoju svijest u nju. Zgrade se sakraliziraju, poput kolodvora u Antwerpu, gdje se ponovno pojavljuje sakralizacija kapitalizma, ali ovoga puta iz arhitektonskog i namjenskog pogleda. Nabrajaju se bogovi koji su predstavljeni kao trgovanje, promet, industrija i kapital. Svojstveno stvaranje smisla, pokora i potraga za izbavljenjem su posljednji od najizraženijih motiva Sebaldove sakralne poetike i isključivo se vežu uz likove. Sam pripovjedač opisuje svoj način pisanja kao mukotrpno traženje smisla između naizgled daleko odvojenih činjenica, što se može primijetiti kod svih Sebaldovih proznih djela. U osnovi svake religije je davanje smisla životu, što je zadatak koji u postsekularno doba spada na pojedinca. Ta potreba se u postsekularnoj književnosti direktno odražava na tekst, pa su tako likovi, a u Sebaldovom slučaju i pripovjedač, u neprestanoj potrazi za smislom. U ovom pogledu nije važno hoće li doći do odgovora ili rješenja problema s kojim se suočavaju, jer sami je pokušaj, ili ideja traženja religioznosti izvan religije, dovoljna da bi se odrazila postsekularnost u tekstu. Likovi poput Beyla ili Casanove, traže smisao u svojevrsnim načinima računanja kako bi izbjegli smrt. Pripovjedač kao dijete traži dublje značenje jednog spokojnog osjećaja u kutiji brašna ili iščitava teološke, moralne i ontološke odgovore u knjizi za učenje talijanskog jezika. Često je postupak traženja opsesivan, iste radnje se bezbroj puta ponavljaju ili predstavljaju napor pa prelaze svojom prezentacijom u pokoru. Ponekad su takve radnje besmislene i očajne, a ponekad likovi pokušavaju doći do nekog duševnog uzvišenja, poput Thomasa Brownea, koji svojim jezičnim akrobacijama u opisivanju prirode pokušava kroz božju perspektivu, odnosno kroz oči stvaratelja, sagledati svijet oko sebe i naći smisao u njemu. Gotovo svi glavni likovi su u nekoj svojevrsnoj potrazi za iskupljenjem, a pritom koriste preobražene postupke religioznosti izvan religije. Iz svega navedenog može se zaključiti kako Sebaldova proza zauzima izuzetno širok položaj unutar postsekularne književnosti. Ona pokazuje postupke sakralizacije na nekoliko razina i kroz nekoliko motiva koji se konstantno ponavljaju od prvog do zadnjeg djela. Prikazi sakralizacije kod Sebalda mogu biti suptilna ispitivanja novih oblika religioznosti ili ekstremni primjeri intenzivnih pojava duhovnog izražaja i percipiranja. Time stvara nove spone između sekularnih i religioznih sadržaja u književnosti. Tumačenjem Sebaldove poetike sakralnosti stvara se nova perspektiva poimanja njegovih tekstova koja pridonosi boljem razumijevanju društva u doba postsekularizma. |
