Abstract | Iščašenje kuka u pasa je u većini slučajeva posljedica tupe traume kao što je udarac
automobila. Iščašenje može imati tri pozicije, kraniodorzalnu (najčešću), kaudodorzalnu i
ventralnu. Uz iščašenje dolazi i do drugih ozljeda: rupture ligamenta glave bedrene kosti,
avulzije ligamenta iz fovee capitis te oštećenje zglobne kapsule. Dijagnoza se postavlja na
temelju ortopedskog pregleda, a dodatno se potvrđuje slikovnom dijagnostikom (RTG).
Liječenje i stabilizacija iščašenja kuka mogu biti konzervativni i operacijski.
Operacijsko liječenje iščašenja kuka može se obaviti nizom različitih tehnika ovisno o
izgledu, smjeru i starosti ozljede, pridruženim ozljedama ili stanju pacijenta. Tehnika
priteznog sidra omogućava rani povrat funkcije te je dobar izbor u slučajevima kroničnih
iščašenja ili oštećenja zglobne hrskavice.
Komplikacije koje se mogu javiti nakon operacijskog liječenja iščašenja kuka u pasa
dijele se na lake, teške i katastrofalne. Najčešća komplikacija je ponovno iščašenje kuka.
Također, sam uzrok ozljede ima utjecaj na pojavu komplikacija. Traumatska iščašenja
imaju manje šanse za razvoj komplikacija u odnosu na iščašenja displastičnih kukova.
Pojavnost komplikacija nakon operacijskog liječenja iščašenja kuka u ovom je istraživanju
bila kod 17% pasa. Mužjaci su bili 1,85 puta zastupljeniji. U dosadašnjim istraživanjima
iščašenje kuka češće se javljalo kod mlađih pasa i pasa srednje životne dobi. Naši podatci
to podupiru, s obzirom da je 41% životinja bilo mlade životne dobi, a 35% pasa pripadalo
je srednjoj životnoj dobi. Pridružene ozljede uzrokovane istom traumom ili
predisponirajuću razvojnu anomaliju imalo je 29% pasa u ovom istraživanju. Komplikacije
su se pojavile u 18%, a najčešća komplikacija bila je ponovno iščašenje, a kod 33%
kompliciranih slučajeva došlo je i do dehiscencije. |
Abstract (english) | Hip luxation in canines occurs primarily from sustaining blunt force trauma, commonly
caused by motor vehicle accidents. The luxation can occur in more than one direction,
craniodorsal (most commomly), caudodosal and ventral. Dislocation is often accompanied
by other injuries, including the rupture of the ligament of the head of the femur, avulsion of
the ligament from the fovea capitis, and damage to the joint capsule. Diagnosis is made
based on orthopedic examination, and it is further confirmed by imaging diagnostics (Xrays).
Treatment and stabilization of hip dislocation can be either conservative or surgical.
Surgical treatment of hip dislocation can be performed using various techniques, depending
on the injury's nature, the direction of the luxation, the time elapsed since the injury, and
the patient's age and other systemic conditions. The toggle pin technique technique allows
for an early return of function and is a good choice in cases of chronic dislocations or
damage to the joint cartilage.
Complications that may arise after surgical treatment of hip dislocation in dogs are
categorized as mild, severe, and catastrophic. The most common complication is the hip
reluxation. Traumatic dislocations have a lower chance of developing complications
compared to dislocations of dysplastic hips. The incidence of complications after surgical
treatment of hip dislocation in this study was 17%. Males were represented 1,85 times more
than the females. In previous studies, hip dislocation occurred more frequently in younger
dogs and dogs of middle age. Our data sustrort this, as 41% of animals were of a young age,
and 35% of dogs belonged to middle age. Associated injuries caused by the same trauma or
predisposing developmental anomaly were present in 29% of dogs in this study.
Complications occurred in 18%, and the most common complication was recurrent
dislocation, with dehiscence occurring in 33% of complicated cases. |