UVOD: Euroazijski ris (Lynx lynx, Linnaeus 1758.) po sistematici spada u razred sisavaca (Mammalia), red zvijeri (Carnivora), porodicu mačaka (Felidae) te potporodicu pravih mačaka (Felinae). Autohtone populacije euroazijskog risa u Europi nastanjuju područje Fenoskandinavije, Baltika, Karpata i jugoistok Balkanskog poluotoka, te postoji nekoliko izoliranih, reintroduciranih populacija u zapadnoj i jugozapadnoj Europi kojima pripada i dinarska populacija. Populacija risa u Dinaridima nastala je reintrodukcijom šest jedinki koje su 1973. godine naseljene iz slovačkih Karpata u Sloveniju, odakle se populacija proširila u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Početkom 2000.-ih uočen je pad brojnosti populacije, dok je 2013. godine dokazano da je populacija risa u Dinaridima na rubu opstanka, kao posljedica parenja u srodstvu, budući da su se potomci šest reintroduciranih životinja parili isključivo međusobno. Jedina šansa za opstanak risa u Dinaridima je bilo uključenje novih jedinki u populaciju. U sklopu projekta „Spašavanje dinarske i jugoistočne alpske populacije risa od izumiranja“ (LIFE16 NAT/SI/00634), skraćeno LIFE Lynx, se provela repopulacija risa u Hrvatsku i Sloveniju te je u razdoblju 2019. – 2023. ukupno 18 životinja uhvaćenih u Slovačkoj i Rumunjskoj preseljeno u Hrvatsku i Sloveniju. Za uspješnu repopulaciju važno je osigurati da se odluke o provedbi zahvata repopulacije temelje na razumijevanju ekoloških čimbenika bitnih za risa te je repopulacija u sklopu projekta LIFE Lynx na području Dinarida fokus istraživanja ovog doktorskog rada. U Hrvatskoj su brojnost i rasprostranjenost populacije risa prije ove disertacije procjenjivani na temelju mišljenja stručnjaka, bez upotrebe znanstvene metode na cjelokupnom području rasprostranjenosti. Posljednja dva desetljeća, razvoj automatskih fotoaparata, tzv. fotozamki, omogućava neinvazivan pristup istraživanju divljih životinja, te je financijski isplativija od molekularnih i telemetrijskih metoda. Fotozamke su posebno korisne u praćenju životinjskih vrsta s jedinstvenim uzorkom krzna, koje žive povučeno od ljudi i koje nastanjuju teško pristupačna područja, gdje klimatski i reljefni uvjeti otežavaju direktno istraživanje. Naime, risovi pripadaju porodici mačaka te većina populacija ima točkasti uzorak krzna, jedinstven za svaku jedinku. Nadalje, u europskim populacijama prepoznato je i nekoliko različitih tipova krzna kao što su krzna s velikim točkama, malim točkama, rozetama, kombinacijom malih točaka i rozeta te krzna bez točaka. Razlikovanje jedinki na temelju tipa krzna i njegovog jedinstvenog uzorka je preduvjet za procjenu veličine populacije primjenom metode ponovnog bilježenja iste jedinke fotozamkama. U odnosu na fotozamke, telemetrijska istraživanja su skupa, te zahtijevaju puno napora, vremena i iskustva od strane istraživača. Unatoč tome, prilikom reintrodukcija i repopulacija, telemetrijsko praćenje ispuštenih jedinki je neizostavna metoda kako bi se pratilo njihovo preživljavanje te kretanje od ispuštanja do uspostave teritorija. Istraživanje uzorka kretanja te prijeđene udaljenosti ispuštenih životinja, važno je za razumijevanje ponašanja jedinki prilikom ispuštanja na novom području. Kako se ne bi ponovile greške iz prošlosti, prateći IUCN smjernice za reintrodukcije i repopulacije te koristeći znanstveno utemeljenu metodu u skladu s ekološkim potrebama vrste, cilj ove doktorske disertacije je bio uspostaviti i optimizirati metode za prikupljanje i analizu podataka o ključnim pokazateljima stanja domaće populacije risa, kao što su brojnost i rasprostranjenost, te utvrditi prijeđene udaljenosti i trajanje kretanja naseljenih jedinki risova od ispuštanja do uspostave teritorija. HIPOTEZA: Hipoteza disertacije jest da brojnost autohtone populacije i rasprostranjenost teritorijalnih jedinki utječu na uspješnost repopulacije. Prisutnost teritorijalnih jedinki istog spola će se odraziti produženim vremenom migracije naseljenih jedinki. MATERIJALI I METODE: Za optimizaciju metode razlikovanja jedinki na temelju tipa krzna i njegovog jedinstvenog uzorka, analizirano je 195 fotografija krzna risa iz Hrvatske, od čega 92 fotografije trofejnih krzna iz razdoblja 1978. – 1999. godine, 20 fotografija krzna živih risova uhvaćenih za telemetrijska istraživanja u razdoblju 2001. – 2019. godine, fotografije krzna jednog mrtvog risa pronađenog 2019. godine te fotografije 82 risa dobivene fotozamkama u razdoblju 2011.-2019. godine. Krzna risova s fotografija su prvo vizualno podijeljena u četiri tipa: velike točke, male točke, rozete i bez točaka. Zatim su se korištenjem programa za obradu fotografija ImageJ kvantificirane osobitosti svakog tipa krzna - izmjerena je površina krzna, broj točaka i njihova veličina, udaljenost između pojedinih točaka te količina crne boje. Na kraju je pomoću statističkog testa chi2 uspoređena zastupljenost pojedinog tipa krzna iz razdoblja 1978 – 1999 te 2001 – 2019. Razlike su smatrane značajnima ako je p vrijednost bila manja od 0.05. U svrhu određivanja brojnosti i rasprostranjenosti risa, u razdoblju od 1. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. godine, provedeno je istraživanje pomoću fotozamki. Istraživanje je provedeno na površini od 10 000 km2 podjeljenoj u mrežu kvadranata veličine 10 x 10 km te je obuhvatilo područja Gorskog kotara, Like i sjeverne Dalmacije. Fotozamke su postavljene na 182 odgovarajuće lokacije kao što su risja markirališta, šumske ceste i životinjski putevi, uz preduvjet da je u svakom kvadrantu postavljena minimalno jedna fotozamka. Svi podatci s fotozamki su pregledani i pohranjeni u programu Camelot. Istovremeno su prikupljani i svi dostupni podatci o pojavnosti risa kao što su viđenja risa, izmet, urin, dlake, plijen risa, tragovi u snijegu te fotografije risa prikupljene fotozamkama u vlasništvu Javnih ustanova za upravljanje zaštićenih područja i u vlasništvu lovaca, fotografije prikupljene tijekom provođenja studija utjecaja na okoliš ili prikupljene od strane pojedinaca. Svi prikupljeni podatci su pohranjeni u bazu podataka o risu Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, javno dostupnu na dresi http://lynx.vef.hr. Za procjenu brojnosti, sve prikupljene fotografije risova su pregledane i uspoređene s već poznatim jedinkama iz prethodnih istraživanja na temelju jedinstvenog uzorka krzna. U slučaju da jedinka nije bila prethodno poznata, dodijeljena joj je nova identifikacijska oznaka. Budući da svaka jedinka ima različiti uzorak krzna na lijevoj i desnoj strani tijela, identifikacija je bila moguća na temelju samo jedne strane tijela, lijeve ili desne, te obje strane. Time se dobiva raspon veličine populacije unutar kojeg zbroj jedinki identificiranih na temelju obje strane tijela i onih identificiranih na temelju samo jedne strane tijela određuje sigurnu minimalnu veličinu populacije. Za izradu karte rasprostranjenosti svi podaci prikupljeni u navedenom razdoblju su kartirani korištenjem programa QGIS. Rasprostranjenost risa je određena na mreži kvadranata 10 x 10 km, pri čemu je na temelju međunarodno ugovorenih SCALP kriterija rasprostranjenost opisana kao dokazana (na temelju čvrstih dokaza) te moguća prisutnost (bez čvrstih dokaza). Ukupna površina dokazane i moguće rasprostranjenosti risa u Hrvatskoj izračunata je zbrojem površina kvadrata sa zabilježenim opažanjima. Za utvrđivanje preživljavanja i analizu kretanja naseljenih jedinki risova, korišteni su podatci s telemetrijskih ogrlica šest jedinki ispuštenih u Hrvatskoj (2) i Sloveniji (4) u razdoblju od 2019. do 2020. godine. Korištene su GSM i satelitske ogrlice koje su prikupljale podatke o lokacijama risova u intervalu od 4h do 24h. Kretanja su analiziranja korištenjem programa QGIS. Jednosmjerno kretanje i povećanje udaljenosti od mjesta ispuštanja je definirano kao nomadsko kretanje, dok je poligonalno kretanje uz smanivanje i stabilizaciju udaljenosti definirano kao uspostava teritorija. U obzir se uzelo vrijeme od ispuštanja do prvog pronalaska teritorija, prijeđena udaljenost od lokacije ispuštanja do lokacije uspostave teritorija, zračna udaljenost od lokacije ispuštanja do lokacije uspostave teritorija, ukupna prijeđena udaljenost, prosječna dnevna udaljenost (km/dan), maksimalna dnevna udaljenost (km), minimalna i maksimalna nadmorska visina lokacija s telemetrijskih ogrlica, smjer kretanja, nadmorska visina terena, nagib i šumski pokrov, broj dana do detekcije prvog plijena te prosječni broj jedinki plijena prilikom nomadskog kretanja i prilikom kretanja unutar uspostavljenog teritorija. REZULTATI I DISKUSIJA: U Dinarskoj populaciji risa identificirana su četiri tipa krzna: velike točke, male točke, rozete i krzno bez točaka. Rezultati analize fenotipa jedinki fotografiranih u razdoblju 1978. – 1999. i onih fotografiranih 2000. – 2019. godine su pokazali značajne razlike u zastupljenosti pojedinih tipova krzna između navedenih razdoblja. Zastupljenost uzorka krzna bez točaka je pala s 14% na 0%, rozete s 23% na 9% te male točke s 16,5% na 11,5%, dok je učestalost velikih točaka porasla s 46% na 80%. Promjena u učestalosti uzoraka krzna može se pripisati maloj veličini populacije s ograničenim protokom gena. Populacija dinarskog risa uspostavljena je reintrodukcijom svega šest jedinki u Sloveniju čiji su se potomci uspješno proširili u Hrvatsku, Italiju, Austriju kao i Bosnu i Hercegovinu, ali je populacija ostala izolirana. Četrdeset godina kasnije, genetskom analizom u populaciji dinarskog risa dokazano je značajno parenje u srodstvu i mala efektivna veličina populacije. Stoga rezultati upućuju da bi se fenotipski profil populacije mogao koristiti kao pokazatelj mogućih posljedica parenja u srodstvu. Prvi znanstveno utemeljeni podatci o veličini i rasprostranjenosti dinarske populacije risa u Hrvatskoj su dobiveni istraživanjem pomoću fotozamki koje se odvilo u razdoblju 2018. – 2020. godine. Na temelju podataka s fotozamki, te drugih podataka o pojavnosti risa prikupljenih u istom razdoblju i pohranjenih u risjoj bazi Veterinarskog fakulteta, rasprostranjenost vrste je potvrđena u Primorsko – goranskoj i Ličko – senjskoj županiji, u južnom dijelu Karlovačke te u sjeveroistočnom području Zadarske županije. Površina područja dokazane rasprostranjenosti risa je 7200 km2, dok područje potencijalne, nepotvrđene rasprostranjenosti iznosi 1200 km2. Procijenjeno je da je u Hrvatskoj u istraživanom razdoblju bilo stalno prisutno najmanje 89 odraslih risova te su u 2 sezone fotografirana ukupno 44 mladunca u 23 legla. Sveukupna brojnost je vjerojatnije bliža starijoj procjeni od 130 risova iz 2005. godine nego kasnijoj procjeni od 40 - 60 jedinki iz 2010. godine. Ovako velika varijacija u procjenama ilustrira važnost pravilno osmišljenog i provedenog sustava praćenja populacije risova. Osim istraživanja provedenog na domaćoj populaciji, u sklopu ove disertacije analizirano je i kretanje šest karpatskih jedinki risova ispuštenih u Hrvatskoj i Sloveniji u sklopu zahvata repopulacije. Jedinke su ispuštene na području rasprostranjenosti domaće populacije risova. Pet od šest risova pokazalo je nomadsko ponašanje nakon puštanja. Svih šest risova uspostavilo je teritorij u prosjeku 23 dana (SD=16.5) nakon puštanja i smjestilo se u prosjeku 15,8 km (SD=5,8) od mjesta puštanja. Prve lokacije plijena svih jedinki otkrivene su u prosjeku 3,4 dana nakon puštanja dok je prosječno vrijeme između hvatanja plijenova nakon uspostave teritorija iznosilo 7,76 dana (SD=1,91), što odgovara učestalosti hvatanja plijena domaćih dinarskih jedinki. Rezultati analiza su također pokazali sklonost za kretanjem u smjeru SZ-JI, što odgovara orijentaciji dinarskog planinskog lanca, te da su sve jedinke odabrale kretanje duž planinskog lanca, a ne okomito na planinu, tj. izbjegavali su kretanje uzbrdo i nizbrdo. Analiza kretanja triju risova je potvrdila izrazito lošu propusnost autoceste A1 Ljubljana – Koper koja je identificirana kao značajna barijera za kretanje divljih životinja te onemogućava prirodno širenje populacije risova iz Dinarida u područje Alpa gdje nema zabilježenih teritorijalnih jedinki. Samo je jedan ris (Maks) uspio prijeći autocestu, 4 mjeseca nakon prvog pokušaja. Maks je pod pritiskom domaćih teritorijalnih jedinki koje se nalaze na području južno od autoceste morao produžiti nomadsko kretanje prema sjeveru u potrazi za novim slobodnim teritorijem. Maksova ogrlica je 27. rujna 2021. godine prestala slati podatke te Maks nije naknadno zabilježen na niti jednoj fotozamki što upućuje da je produženo vrijeme nomadskog kretanja negativno utjecalo na njegovu integraciju u populaciju. Najudaljenija točka od mjesta ispuštanja koju su dosegnule neke jedinke je iznosila 50 km, dok su švicarski rezultati pokazali da jedna jedinka može prijeći i do 60 km od mjesta ispuštanja. Stoga se preporučuje da prilikom budućih planiranja ispuštanja jedinki, lokacije ispuštanja budu udaljena barem 60 km od granica područja unutar kojeg je ciljano zadržati jedinke. ZAKLJUČAK: U sklopu ove doktorske disertacije uspješno je razvijena nova metoda za digitalnu analizu tipova krzna čime je unaprijeđen sustav identifikacije jedinki i pripadajućeg uzorka krzna. Također su dobiveni podatci o mogućem utjecaju parenja u srodstvu na fenotip, odnosno učestalost tipova krzna. Prvi puta u povijesti istraživanja risa u Hrvatskoj je uspostavljen znanstveno utemeljeni sustav praćenja populacije risa pomoću fotozamki koji je rezultirao prvom znanstvenom procjenom minimalne brojnosti risa te uvidom u rasprostranjenost populacije. U sklopu ove studije ispuštene jedinke risova s Karpata uspješno su uspostavile teritorije na području gdje je zabilježena prisutnost teritorijalnih jedinki risova. Međutim, na primjeru risa Maksa je također dokazana hipoteza da prisutnost teritorijalnih jedinki može utjecati na produljeno nomadsko kretanje jedinki i njihovo preživljavanje. Telemetrijskim praćenjem ispuštenih jedinki, utvrdile su se maksimalne udaljenosti koje su jedinke podvrgnute takvim zahvatima sposobne proći, a koje je potrebno uračunati u buduća planiranja sličnih zahvata.