| Abstract | Biološka osteosinteza predstavlja promjenu pristupa u liječenju prijeloma. Kao početak ovog načina liječenja se bilježi 1985. godina kada je kao novitet u ortopedskom liječenju predstavljena biološka osteosinteza pločom. Ideja o novim metodama saniranja prijeloma je proizašla iz nekih negativnih aspekata dotadašnjeg kirurškog pristupa i tradicionalne AO (Arbeitsgemeinschaft für Osteosynthesefragen) rigidne osteosinteze. Osnovni principi biološke osteosinteze uključuju postizanje fleksibilne fiksacije ulomaka čime bi se postiglo rano stvaranje kalusa i omogućilo sekundarno cijeljenje kosti; zadavanje minimalne kirurške traume te rano vraćanje normalne funkcije zahvaćenog ekstremiteta. Fiksacija koštanih ulomaka postiže se pomoću raznih kirurških implantata. Oni se mogu podijeliti na primarne i sekundarne, a uključuju ploče, intramedularne čavle, vanjske fiksatore, žice i vijke. Kao najbolji implantati za biološku osteosintezu navode se LCP™ – DePuy Synthes ploče. Samim time biološka osteosinteza pločom najbolje iskorištava biološka načela liječenja prijeloma. U ovom pristupu se mogu koristiti i konvencionalne ploče, međutim najprikladnije su zaključavajuće ploče s vijcima korištenjem minimalno invazivnim pristupom (MIPO). Ploča bi trebala biti 3 puta duža od duljine mjesta prijeloma te postavljena u premopćujućem stilu, dok bi omjer vijaka i otvora za vijke trebao iznositi manje od 0.5. Osim LCP™ – DePuy Synthes ploče, postoje i razni fiksacijski sistemi koji se mogu upotrijebiti u skladu s principima biološke osteosinteze poput ALPS™ – Kyon, PAX™ – Securos Surgical, FIXIN™ – Intrauma, SOP™ – Orthomed i drugih. Iako ova metoda ima brojne prednosti u odnosu na tradicionalni AO rigidni pristup, potrebno je provesti više istraživanja kako bi se potvrdila sva korist u veterinarskoj osteosintezi.
Biološka osteosinteza predstavlja promjenu pristupa u liječenju prijeloma. Kao početak ovog načina liječenja se bilježi 1985. godina kada je kao novitet u ortopedskom liječenju predstavljena biološka osteosinteza pločom. Ideja o novim metodama saniranja prijeloma je proizašla iz nekih negativnih aspekata dotadašnjeg kirurškog pristupa i tradicionalne AO (Arbeitsgemeinschaft für Osteosynthesefragen) rigidne osteosinteze. Osnovni principi biološke osteosinteze uključuju postizanje fleksibilne fiksacije ulomaka čime bi se postiglo rano stvaranje kalusa i omogućilo sekundarno cijeljenje kosti; zadavanje minimalne kirurške traume te rano vraćanje normalne funkcije zahvaćenog ekstremiteta. Fiksacija koštanih ulomaka postiže se pomoću raznih kirurških implantata. Oni se mogu podijeliti na primarne i sekundarne, a uključuju ploče, intramedularne čavle, vanjske fiksatore, žice i vijke. Kao najbolji implantati za biološku osteosintezu navode se LCP™ – DePuy Synthes ploče. Samim time biološka osteosinteza pločom najbolje iskorištava biološka načela liječenja prijeloma. U ovom pristupu se mogu koristiti i konvencionalne ploče, međutim najprikladnije su zaključavajuće ploče s vijcima korištenjem minimalno invazivnim pristupom (MIPO). Ploča bi trebala biti 3 puta duža od duljine mjesta prijeloma te postavljena u premopćujućem stilu, dok bi omjer vijaka i otvora za vijke trebao iznositi manje od 0.5. Osim LCP™ – DePuy Synthes ploče, postoje i razni fiksacijski sistemi koji se mogu upotrijebiti u skladu s principima biološke osteosinteze poput ALPS™ – Kyon, PAX™ – Securos Surgical, FIXIN™ – Intrauma, SOP™ – Orthomed i drugih. Iako ova metoda ima brojne prednosti u odnosu na tradicionalni AO rigidni pristup, potrebno je provesti više istraživanja kako bi se potvrdila sva korist u veterinarskoj osteosintezi.
AO, biološka osteosinteza, cijeljenje kosti, zaključavajuće ploče, MIPO |
| Abstract (english) | Biological osteosynthesis presents approach change to fracture treatment. The beginning of this method is recorded in 1985, when biological plate osteosynthesis was presented as a novelty in fracture management. The idea of new treatment techniques arose from some negative aspects of the former surgical approach and traditional AO (Arbeitsgemeinschaft für Osteosynthesefragen) rigid osteosynthesis. Basic principles of biological osteosynthesis include achieving flexible fixation of the bone fragments thus achieving early callus formation and allowing secondary bone healing; inflicting minimal surgical trauma and early restoration of normal function of the affected limb. Fixation of bone fragments is achieved using a variety of surgical implants. They can be divided into primary and secondary implants, including plates, intramedullary nails, external fixators, wires and screws. Plates like LCP™ – DePuy Synthes are considered as the best implants for biological osteosynthesis. Thus, biological plate osteosynthesis makes the best use of the biological principles of fracture treatment. Conventional plates may also be used in this approach, however the most appropriate are the locking plates with screws placed in minimally invasive approach (MIPO). The plate-span ratio should be more than 3 times the length of the fracture segment, placed in a bridging fashion, and limiting the screw-to-hole ratio to less than 0.5. In addition to LCP™ – DePuy Synthes, there are various fixation systems that can be used in accordance with the principles of biological osteosynthesis such as ALPS™ – Kyon, PAX™ – Securos Surgical, FIXIN™ – Intrauma, SOP™ – Orthomed, and others. While this method has many advantages over the traditional AO rigid approach, more research should be done to confirm all the benefits in veterinary osteosynthesis.
AO, biological osteosynthesis, bone healing, locking plates, MIPO |
