Zbog katastrofalnih posljedica koje je prouzrokovao Drugi svjetski rat i konstantne opasnosti od sukoba Istoka i Zapada, pomirenje Francuske i Njemačke postaje apsolutni prioritet. Jean Monnet je shvatio da je sukob interesa između te dvije države oko prirodnih resursa, poput ugljena, opasnost za nova neprijateljstva i ratove. Započinje razmišljati o osnivanju Europske Unije. Njegov istomišljenik, francuski ministar vanjskih poslova Robert Schumen, izlošio je svoj tzv.Schumanov plan 1950.godine,20.st. Europska integracija započela je udruživanjem država; Njemačke, Francuske, Belgije, Nizozemske, Italija i Luksemburga u sklopu Europske zajednice za ugljen i čelik 1952.godine Pariškim ugovorom. Taj ugovor je potpisan 1951.godine. Nedugo nakon toga Rimskim ugovorom osnivaju se EEZ i Euratom. Iako je na početku integracija dobila gospodarski naglasak, (ono se potvrdilo kao dobar početak suradnje jer se polako počelo širiti i na ostala polja), pravi cilj je zapravo bio političko zbližavanje država Europe. Ugovorom iz Maastrichta, 1993 godine, Europske zajednice prerastaju u Europsku uniju. Nastaju tri stupa; prvi predstavlja Europske zajednice koje zadržavaju pravnu osobnost i koje imaju nadnacionalni karakter i u pitanjima odlučivanja o zajedničkim politikama, drugi stup predstavlja suradnju u vanjskoj i sigurnosnoj politici a treći stup predstavlja suradnju državne policije i pravosudnih organa. Ta se struktura Europske unije zadržala usprkos kasnijim izmjenama Ugovora iz Maastrichta, Ugovora iz Amsterdama (1999.god.), te Ugovora iz Nice (2003.god.). Osim širenja vlasti, s vremenom se širilo i članstvo Europske unije. Integraciju je započelo 6 europskih država; Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka. 1973. Godine pridružuju se Danska, Irska i Velika Britanija. Zatim 1981.pridružuje se Grčka, a Portugal i Španjolska 1896.godine. Slijede Austrija, Finska i Švedska 1995.godine. Ipak najzapaženije proširenje unije zbilo se 2004.godine kada se Uniji pridružilo čak deset država; Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Zatim slijede 2007.godine Bugarska i Rumunjska. 1.srpnja, 2013.pridružuje se i naša država Hrvatska te 1.siječnja, 2014.godine pridružuje se Mayotte koja nosi status najudaljnije regije Europske unije. Danas Europska unija broji 28 zemalja članica. Kako ugovor iz Nice nije poslužio da se poboljšaju sposobnosti djelovanja i odlučivanja unutar Europske unije, došlo je do odluke da se poduzme novi korak. Saziva se konvencija. Prva konvencija je sazvana 1.ožujka, 2002.godine i trajala je do lipnja 2003.godine radeći na nacrtu za Europski ustav što je uzrokovalo mnoga čuđenja jer je sama riječ „ustav“ bila zabranjena u Europskoj uniji. Unatoč velikim nadanjima, zahvaljujući referendumima u Nizozemskoj i Irskoj, da Europska unija dobije svoj Ustav, propada. No, kao odgovor na krizu koja je uslijedila nakon toga neuspjeha,čelnici europskih država dogovaraju usvajanje tzv. Reformskog ugovora. Čak 95- 98% Ustavnog ugovora je preuzeto u Lisabonski ugovor.Lisabonski ugovor (Reformski ugovor), punim nazivom Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske zajednice, je međunarodni ugovor koji za cilj ima rješavanje pitanja budućeg funkcioniranja Europske unije. Lisabonski ugovor je donio neke promjene; nestaju tri stupa, dolazi do podijele ovlasti, također dolazi i do institucionalnih promjena te promjene u načinu odlučivanja.