| Abstract | Radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem
je spreman, raspoloživ obavljati one poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se
njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Postoji više vrsta radnog
vremena: Ponajprije, puno radno vrijeme radnika ne može biti duže od četrdeset sati tjedno.
Ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i
poslodavca ili ugovorom o radu nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno
vrijeme četrdeset sati tjedno. Zatim, nepuno radno vrijeme radnika je svako radno vrijeme koje
je kraće od punog radnog vremena. Radnik ne može kod više poslodavaca raditi s ukupnim
radnim vremenom dužim od četrdeset sati tjedno. Poslije nepunog radnog vremena postoji,
skraćeno radno vrijeme. Na poslovima kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti
na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja, radno vrijeme se skraćuje razmjerno
štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i radnu sposobnost radnika. Naposljetku,
prekovremeno radno vrijeme, gdje u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i
u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan
raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad). Raspored radnog
vremena, radno vrijeme radnika može se rasporediti u jednakom, odnosno nejednakom trajanju
po danima, tjednima, odnosno mjesecima. Ako je radno vrijeme radnika raspoređeno u
nejednakom trajanju, ono tijekom jednog razdoblja može trajati duže, a tijekom drugog
razdoblja kraće od punog, odnosno nepunog radnog vremena. Preraspodjela radnog vremena,
ako narav posla to zahtijeva, puno ili nepuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da
tijekom razdoblja koje ne može biti duže od dvanaest neprekidnih mjeseci, u jednom razdoblju
traje duže, a u drugom razdoblju kraće od punog ili nepunog radnog vremena, na način da
prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne smije biti duže od punog ili nepunog
radnog vremena. Subjekti radnog odnosa su poslodavac i radnik. |
| Abstract (english) | Working time is the time in which the employee is obliged to perform tasks, ie in which
he is ready, available to perform those tasks according to the instructions of the employer, at
the place where his tasks are performed or at another place determined by the employer. There
are several types of working hours: First of all, a full-time worker cannot be longer than forty
hours per week. If the law, the collective agreement, the agreement concluded between the
workers' council and the employer or the employment contract do not specify working hours,
it is considered that full-time work is forty hours per week. Then, a part-time worker is any
working time that is shorter than a full-time job. A worker may not work for several employers
with a total working time of more than forty hours per week. After part-time work there is, parttime work. In jobs where, with the application of health and safety measures at work, it is not
possible to protect the worker from harmful effects, working hours are shortened in proportion
to the harmful effects of working conditions on the health and working ability of workers.
Finally, overtime, where in case of force majeure, extraordinary increase in the scope of work
and in other similar cases of urgent need, the employee is obliged to work longer than full or
part time (overtime) at the written request of the employer. Schedule of working hours, working
hours of employees can be distributed in equal or unequal duration by days, weeks, or months.
If a worker's working hours are distributed unequally, they may last longer during one period
and shorter than full-time or part-time work during another period. Redistribution of working
time, if the nature of the job so requires, full or part-time work may be redistributed so that
during a period which may not exceed twelve consecutive months, it lasts longer in one period
and shorter than full-time or part-time in another, a way that the average working time during
the redistribution period must not be longer than full or part time work. The subjects of
employment are the employer and the employee. |
