Abstract | Spuštena stopala ili pes planus ubrajaju se među najčešće deformitete stopala te među jedne od čestih mišićno – koštanih deformiteta općenito. Razvijanje spuštenih stopala može se pratiti, ovisno o kriteriju i metodologiji, kroz tri stupnja – pes valgus, pes planovalgus te pes planus. Učestalost spuštenog svoda stopala iznosi jedan slučaj na tisuću stanovnika. Etiologija spuštenih stopala može uključivati prirođene čimbenike, kada se radi o urođeno ravnim stopalima, te stečene čimbenike, kada se radi o stečeno ravnim stopalima. Vanjski faktori, primjerice, hodanje po tvrdim ravnim podlogama, neadekvatna obuća, prekomjerna tjelesna težina i sl., kada su kombinirani s ubrzanim rastom posljedično rezultiraju popuštanjem svodova stopala. U odraslih se navedeni deformitet najčešće javlja u profesionalnim zanimanjima koja uključuju dugotrajni oslonac na stopala, primjerice, liječnici, frizeri, ugostitelji i sl. Najčešće korištena dijagnostička metoda kod spuštenih stopala je pedobarografija. Spušteno stopalo najčešće ima sljedeće značajke: pronacija talusa, valgus položaj pete, abdukcija anteriornog dijela stopala te skraćenost Ahilove tetive. Liječenje spuštenih stopala najčešće je konzervativno i potrebno ga je započeti što ranije kako bi se postigli maksimalni rezultati i izbjeglo kirurško liječenje. Uloga fizioterapeuta je provođenje postupaka fizioterapijske procjene te izrada plana fizioterapijskih intervencija. Najčešće korištene fizioterapijske intervencije kod osoba sa spuštenim stopalima su vježbe jačanja, vježbe istezanja, vježbe koordinacije, ravnoteže i propriocepcije, transkutana električna nervna stimulacija, elektrostimulacija i kinesio taping. |
Abstract (english) | Dropped feet or pes planus are among the most common foot deformities and one of the common musculoskeletal deformities in general. The development of dropped feet can be monitored, depending on the criteria and methodology, through three stages - pes valgus, pes planovalgus and pes planus. The frequency of a lowered foot arch is one case per thousand inhabitants. The etiology of flat feet can include congenital factors, in the case of congenitally flat feet, and acquired factors, in the case of acquired flat feet. External factors, for example, walking on hard flat surfaces, inadequate footwear, excessive body weight, etc., when combined with accelerated growth, consequently result in loosening of the arches of the feet. In adults, the abovementioned deformity most often occurs in professional occupations that involve long-term support on the feet, for example, doctors, hairdressers, restaurateurs, etc. The most commonly used diagnostic method for dropped feet is pedobarography. A dropped foot most often has the following features: pronation of the talus, valgus position of the heel, abduction of the anterior part of the foot and shortening of the Achilles tendon. The treatment of dropped feet is usually conservative and should be started as early as possible in order to achieve maximum results and avoid surgical treatment. The role of a physiotherapist is to carry out physiotherapy assessment procedures and create a plan for physiotherapy interventions. The most commonly used physiotherapy interventions for people with dropped feet are strengthening exercises, stretching exercises, coordination, balance and proprioception exercises, transcutaneous electrical nerve stimulation, electrostimulation and kinesio taping. |