| Abstract | Uvod: Rukomet je jedan od najpopularnijih sportova koji sa sobom nosi veliki rizik od nastanka ozljeda. Cilj rada bio je utvrditi koje su najučestalije rukometne ozljede, koji su najčešći mehanizmi ozljeđivanja te koje su primjenjivane metode prevencije među ispitanicima. Specifični podciljevi uključuju: (1) identifikaciju spolnih razlika u stopi ozljeđivanja, (2) utvrđivanje pojavnosti ozljeda obzirom na igračku poziciju, (3) utvrditi učestalost ozljeđivanja donjih ekstremiteta u odnosu na gornje ekstremitete, (4) utvrditi razlike u učestalosti ozljeda s obzirom na implementaciju preventivnih metoda i tehnika. Metode: Istraživanje je provedeno u periodu od travnja do srpnja 2024. godine na 116 rukometaša i rukometašica. Za istraživanje korišten je anketni upitnik. Dobiveni su rezultati opisani, statistički obrađeni te prikazani pomoću tablica i grafikona. Rezultati: Rezultati istraživanja pokazuju kako ne postoji statistički značajna razlika u stopi ozljeđivanja prema spolu (𝑥2(1, N=116) = 0.29, p = 0.59,), kao ni prema igračkim pozicijama (𝑥2(3, N=116) = 0.94, p = 0.82). Također, rezultati pokazuju da su najčešće rukometne ozljede donjih ekstremiteta (𝑥2(1, N=176) = 16.57, p < 0.0001). Prema mehanizmu nastanka ozljeda, većina ozljeda nekontaktne su prirode, pri čemu je najviše zabilježenih ozljeda koljena (83,9%) i gležnja (94,9%). Primijećeno je kako primjena preventivnih metoda i tehnika ne utječe na pojavnost primarnih ozljeda (𝑥2(3, N=116) = 2.332, p = 0.51), ali utvrđena je statistički značajna razlika u smanjenju ponovnog ozljeđivanja ispitanika (𝑥2(3, N=87) = 8.22, p = 0.042). Rasprava: Istraživanje je pokazalo kako je rukomet sport s visokom stopom ozljeđivanja, od čega su najviše zahvaćeni donji ekstremiteti. Međutim, nisu utvrđene spolne razlike, kao ni utjecaj igračke pozicije na učestalost ozljeđivanja. Preventivni programi pokazuju se kao dobar izbor u sprječavanju ponovljenih ozljeda. Zaključak: Prepoznavanje najčešćih rukometnih ozljeda i njihovih mehanizama omogućava bolje razumijevanje rizika povezanih s ovim sportom. Buduća istraživanja trebala bi se usredotočiti na dugoročne učinke preventivnih programa i specifičnih strategija za smanjenje ozljeda u rukometu. |
| Abstract (english) | Introduction: Handball is one of the most popular sports, which carries a high risk of injuries. The aim of this study was to determine the most common handball injuries, the most frequent injury mechanisms, and the preventive methods applied among the participants. The specific objectives include: (1) identifying gender differences in injury rates, (2) determining the prevalence of injuries based on playing positions, (3) determining the frequency of lower extremity injuries compared to upper extremity injuries, and (4) determining differences in injury incidence based on the implementation of preventive methods and techniques. Methods: The research was conducted from April to July 2024, involving 116 handball players, both male and female. A questionnaire was used for the study. The obtained results were described, statistically analyzed, and presented using tables and graphs. Results: The research show no statistically significant difference in injury rates by gender (𝑥2(1, N=116) = 0.29, p = 0.59,), nor by playing positions (𝑥2(3, N=116) = 0.94, p = 0.82). Additionally, the results indicate that lower extremity injuries are the most common handball injuries (𝑥2(1, N=176) = 16.57, p < 0.0001). Regarding the mechanism of injury, most injuries are non-contact in nature, with the majority of injuries occurring in the knee (83,9%) and ankle (94,9%). It was observed that the application of preventive methods and techniques does not affect the incidence of primary injuries (𝑥2(3, N=116) = 2.332, p = 0.51), but there is a statistically significant reduction in the recurrence of injuries among participants (𝑥2(3, N=87) = 8.22, p = 0.042). Discussion: The study has shown that handball is a sport with a high injury rate, primarily affecting the lower extremities. However, no gender differences or the influence of player position on injury frequency were identified. Preventive programs have proven to be a viable option in reducing recurrent injuries. Conclusion: Recognizing the most common handball injuries and their mechanisms allows for a better understanding of the associated risks in this sport. Further research should focus on the long-term effects of preventive programs and specific strategies to reduce injuries in handball. |
